Petnjičanka Alisa Rujović po završetku Akademije likovnih umjetnosti na Cetinju master studije nastavlja u Bukureštu na Nacionalnoj akademiji – odsjek tradicionalna grafika. Oduvijek je voljela umjetnost i znala da će joj to biti životni poziv no nije ni slutila da će osim sticanja novih znanja imati priliku da tamošnjim studentima ali i profesorima prenese tehniku ali i ljepotu litografije, o kojoj je znanja stekla na Cetinju, a koja je kaže ispunjava i kojom želi da se bavi prilikom izrade svog magistarskog rada.

„Prvi kamen i prva litografija u jednom malom, improvizovanom, podzemnom i ledenom ateljeu na Cetinju. Desilo se. Neizvjesnost i bezbroj mogućnosti ono je što me najviše privlači kod litografije. Ljubav na prvi pogled. To vam je ono što vas drži u neizvjesnosti do samog kraja i ono što iz vas crpi najbolje, sakriveno, negdje tamo u najvećim dubinama. Ono čega niste ni svjesni da posjedujete. Mada, sa druge strane to je grafička tehnika koja za matricu ima kamen. Da, dobro čitate ’kamen’. I baš u ovom trenutku mi je u glavi kamen koji sam polirala juče punih šest sati. I ne mislite da je uvijek ovako. Vrijeme poliranja nikad nije isto. Nekad je to i sat vremena“, počinje Alisa priču za FOS.

Ova tehnika je oduvijek privlačila. Magija rada na kamenu protkana znanjem ali i ogromnim strpljenjem. Od samog prijemnog ispita na Akademiji upoznala je profesore, kaže, sa činjenicom da za svoj magistarski zadatak odradi rad baš u ovoj tehnici.

„Bili su prijatno iznenađeni a jedan od članova komisije me čak i pitao jesam li sigurna u šta se upuštam“, kaže Alisa.

No ono čemu se nije nadala jeste da će ona, umjesto da upija znanje o litografiji, ono stečeno na Cetinju morati da prenese kolegama ali i profesorima u Bukureštu.

„Poslije prijemnog sam zamišljala da će oni mene naučiti nekim novim cakama u tom procesu. Mada, već nakon prvog razgovora sa profesorom i asistentom shvatila sam da to neće biti tako jer su oni igrom slučaja, po gubitku profesora Simona Iuca 1994. godine polako počeli da gube povezanost s litografijom čemu je, makar ja tako zaključujem, uveliko doprinijela i nezainteresovanost studenata zbog samog procesa koji je dosta zahtjevan ali i dug“, pojašnjava Alisa za FOS i dodaje:

„Tako, kako su se mijenjali profesori tako su i pokušavali da pronađu pravu recepturu za hemijski dio obrade kamena koji je ujedno i najteži. Ali, niko od njih nije došao do pravih rezultata. Zato je sadašnji profesorski kadar ostao bez ijedne recepture i bilo kakvog prenijetog iskustva od svojih prethodnika a i bez hrabrosti da se upuste u proces i sami krenu sa recepturom koja je ispisana u mnogim knjigama u grafici“.

Tako su kaže Alisa kroz osmijeh „zamolili jednog studenta iz jedne male Crne Gore da im prenese svoje iskustvo“.

„Odmah smo počeli tako da sam sve one recepture kojima me naučio Veljko Kopitović, tadašnji asistent na Cetinju, primijenila u startu. Mada nijesu urodile plodom jer je ovo kamenje bilo totalno drugačijeg sastava pa sam ja u drugom pokušaju odradila taj hemijski dio – malo uz konsultacije sa profesorom Veljkom, malo odokativno ali na sreću pokazalo se da me osjećaj nije izdao.“

Nakon drugog pokušaja došli su, kaže Rujović, do rezultata kojima su bili zadovoljni.

„Tako je čitav grafički odsjek dobio novi zadatak u njima nepoznatoj tehnici. Kroz Akademiju se u decembru čulo samo, kako bih ja rekla, ’ribanje kamena’ i poneki student kojem je teško da to radi. Ali uspjeli smo da na kraju dobijemo oko 40 litografija zavidnog nivoa“, priča naša sagovornica.

Što se tiče samog procesa, dugotrajan je i nimalo lak.

„Počinje poliranjem kamena o kamen uz pomoć pijeska sitne granulacije. Nakon toga slijedi iscrtavanje. Potom se crtež ostavlja otprilike 24 sata da se učvrsti na podlozi a onda se isušuje mješavinom pudera i kolofonijuma. Slijedi ecovanje odnosno hemijska obrada crteža mješavinom azotne i fosforne kisjeline sa gumi arabikom i zatim štampanje na grafičkom papiru“, prepričava Alisa proces.

Sada, kada su došli do prvih rezultata, tu je da nadgleda rad ostalih studenata.

„Oni su u početku bili ljuti jer su morali da ’ribaju kamenje’ a potom su bili zahvalni jer su njihove litografije bile mnogo bolje od njihovih skica po kojima su radili. Bili su iznenađeni da jedan potez krede može tako dobro i vjerodostojno da izgleda odrađen u kamenu“, kaže naša sagovornica.

Još godina i po dijeli je od diplome magistra a Alisa kaže da su studije u ovom gradu baš onakve kakve je i očekivala.

„Ne mogu da vjerujem da je ovako brzo prošlo. Prvo želim da iskoristim vrijeme, prostor i uslove koji mi se ovdje pružaju i kojima sam iznenađena prijatno“, kaže naša sagovornica.

S obzirom da se uporedo bavi fudbalom, i tu kaže ide sve po planu.

„Što se tiče fudbala bilo je nekih povreda koje su me mučile ali smo ih nekako prevazišli i sad normalno treniram sa ostatkom ekipe. Pripremamo se za novi dio polusezone koji ćemo početi četvrtfinalnom utakmicom sa Karmenom, našim gradskim rivalom. Sigurna sam u to da će se ekipa spremiti u potpunosti do 28. februara i iskreno se nadam prolasku dalje“, zaključuje Alisa za FOS.

PREUZETO: FOS