Obajvljujemo deseti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.                                                           

                                                            X

 Zuhdi-bàba je ušao u prve godine svoje starosti.

Iznenada se razbolje potkraj jeseni, u vrijeme suhomrazice, ali prije prvih snjegova, dok su putevi još bili prohodni, a dani kratki. Zabolje ga u dnu trbuha, koji mu se poče nadimati i teščati. Sinovi  i Tetka navalili da ga vode hećimima u Sarajevo, ali on za to nije htio ni da čuje.

-Grjehota ti je, – govorili su mu -jer i sâm znaš za hadis da Bog nije dao bolest a da joj nije propisao lijek, samo ga valja potražiti.

-Ja znam za lijek, ama žao mi vas, po ovim zemherijama… – najednom se oglasi njihova hasta, sva znojna i u drhatu. Dotle je uglavnom šutio i kao da je samo čekao ovaj trenutak da kaže ono što ga je danima tištalo.

-Ma kaži ga, nejma šta ne bi učinili za te- navališe ukućani.

-Svarovice!-  izusti kroza suha usta  i pogleda kroz prozor. –Dok nije napadalo, da mi je one Ejup-pejgamberove vode!

Bez po riječi nađoše fučiju i opremiše Rifeta za put. On ode do  Svarovica, i vrati se pred akšam sa punom fučijom ove vode. Čeljad se sjati da gleda čudo.

-Na, babo- reče Rifet pružajući mu maštrafu vode sa Močila, vrela koje izvire iznad puta koji vodi u Glibe, s ove, istočne strane istoga grebena ispod koga izviru i Svarovice, ali koga nekako zaobilazi mjesečina kada se navečer rasprši kao pljeva nad našim krajem.

Vas vedar u licu, raširenih očiju, Zuhdi-bàba potegnu Bismillu pa nagnu maštrafu, a onda mu zaigra jabučica i on se, razočaran, okrenu Rifetu pa jeknu:

-Sram te bilo, zar svoga roditelja varati?! Ovo nisu Svarovice, ovo su Močila… – pa pljusnu ostatak vode po podu.

-Halali, babo, molim te…- zastidi se Rifet. – Htio sam…

-Ma šta si htio?!- izružiše ga mláda, Tetka i Sifet.

-Šta si htio?! Ja čitavo popodne poglédam preko Glíbā…

Rifet ništa ne odgovori nego bržam-bolje iskorači u ganjak i donese punu fučiju Svarovica. Zuhdi-bàbi se razvedri lice, pruži obje ruke za hladnom fučijom, otčepi je i nage koliko god je mogao. Pio ju je sa slašću, sa tri prekida, zaglédao se u nju kao da ne vjeruje svojim očima, pa jē opet pio…Prouči hajir dove svome sinu i zatraži halala zbog maloprijašnje nesmotrenosti. Svi se razgališe i nasmijaše.

Pio je svoje Svarovice danima i danima, i bivao sve bolji. Kad snijeg zapade, on je već mogao hodati po sobi i klanjati ustaječke.

XI

Bolest je prošla. Prođoše i nove godine, proteče mnogo vode našim krajem, izmijenjaše se lica i stada…Rifet i Sifet su hranili obitinju obrađujući zemlju, gajeći stoku i švercajući duhan iz Hercegovine za srednju Bosnu. Upravo je tih dana, pred veliko padanje, iza Kasuma, Rifet otišao po novu turu. Sifet je živio sa svojim mislima, povučen i od svih ostavljen na miru.

Zuhdi-bàbu stegnuše podmukle sandžije i raniji bolovi u mokraćnoj bešici. Posvunoć ječi u postelji. Dok snijeg pada i pada, ne zna stati.

-Gdje je Rifet? Što ne pošalje kakav haber, vela havle? – nekoliko puta je pitao zabrinutu čeljad.

-Doći će, ne brini se! – uzvrati mu Sifet pridržavajući ga za glavu. –Ako šta treba, tu sam ja, babo.

Zuhdi-bàba je osjećao stid da opet muči čeljad tražeći vodu sa Svarovica po ovakvom kijametu. Tetka, ispraćajući posjetioce koji su dolazili da ga obiđu, otkri njegovu tajnu želju, i četiri-pet Šećeragića se okupi da idu na Svarovice, da mu donesu te ljekovite vode. Svi se složiše da je Sifet nekako slabašan, da ne bi mogao izdržati toliki put po snijegu koji je napadao do pojasa.

Krenuše ujutro („pa šta Bog da“). Povezaše se dugim urganima. Zavezaše nogavice. Natukoše kape, a poluvere zadigoše do iznad usta.

Trebalo im je sahat vremena samo dok siđoše do polja. Onda se izgubiše iza vrba, u daljini, pod sivim pokrovima vijavice.

A vratiše se pred sami mrak – neobavljena posla. Zadihani, promrzli, sa skorenim ledenicama po pošama, kapama i nogavicama. Snijeg je sipao kao iz krošnje, krupan i prhak, a sjeverac obarao i tu malu grupu i drveće, i zatrpavao čak i obrve međa, nasipe i plotove. Nisu stigli ni do Gliba.

Zuhdi-bàba je tek kasno navečer saznao za njihov poduhvat. Ljutio se i na njih i na sebe:

-Ama što ste išli, ako Boga znate? Mogli ste glavu izgubit’! A zašto? Svakako je mrijet.

Oko ponoći se umiriše vjetrovi. Stade puhatanja. Nebo se malko razvedri.

Sifetu se stezalo srce za ocem koga su razdirali bolovi i koji je padao u nesvijest. Rifet je u Hercegovini, ne zna za babinu bolest, a i kad bi znao, ne može tako brzo doći.

Mláda sa djecom silazi sa čardaka, nudi svekra turšijom, pravi mu obloge od sirćeta, a djeca ga grle u vrhu postelje i pitaju što ne ustane da ih vodi da vide novu ždrebad u štali.

Tetka lomi prste, umiva ga i pokriva. Predosjeća nesreću i kori samu sebe zašto je Rifeta pustila da ide u duhan, zašto je nešto učinila onako a ne ovako. Kuća puna brige, crnih slutnji i straha.

Sifet izađe na prikuću, pogleda u nebo pa zaiska od Boga da sutrašnji dan bude lijep, bez padanja, i da ljudi proprte do svojih razbacanih kuća.

Gledao je u nebo na zapadu, u onaj njegov fišek koji se iznad Klupe često stvara i po kome Suhodoljani gotovo nepogrešivo odgonetaju kakvo će vrijeme sutradan biti. Sada je u njemu bilo nešto bijele svjetlosti, ali su sa strana upadali pramičci crnih oblaka i mutili ga.

U njemu se javi neka silna snaga. Čini mu se da je okrilatio i da može prebroditi svaki snijeg i oduprijeti se najljućem vjetru i studeni.

XII

Tetka je čitavu noć bdjela nad Zuhdi-bàbom. Klanjala je sabbah odmah do njegovih nogu, dok nije svanulo.

Sifet se opremi; zakopča se tvrdo, zaveza nogavice, stegnu kapu, navuče rukavice koje mu je Tetka isplela od rùde, u fučiju ubaci komad hljeba, sira i suha mesa i uprti je na leđa. Sjeti se da u džep ubaci truda i kremena („zlu ne trebalo“). Još jednom baci pogled na oca koji je stenjao pod jorganom i  Tetku zaspalu na kožici pa se neopaženo izvuče iz kuće.

„Pa da jednom i moje more prestanu! Ovako više ne može! Ugušiće me ako…!“ kuhljao je dim u njegovom začepljenom srcu.

Nije padalo, ali nije bilo ni sunca; samo tih, tmuran dan. Snijeg je još prhak, jugovina ga nije ni laznula. Pod poljem se snabdi čvrstim, visokim kočevima. Slijedio je trag jučerašnje grupe čije je duboke stope jedva nazirao u cjelcu. Naiđe na dvije-tri zečije osmice, što ga ohrabri: eto, i životinje predosjećaju da više neće biti padanja i da je vrijeme da iziđu iz svojih brloga.

Prijeđe most nad zaleđenom rijekom i okliznu se na njegovom kraju, zamal ne pade u vodu koja je grgoljila ukroćena sivim štitom leda.

Krenuo je uz dolinu pa uzbrdo. Jučerašnji trag se već gubio. Propadao je do pasa kroz naslage snijega, ali se i dalje micao poput crva, napredovao…Na samom vrhu se okrenu prema selu u kome se razaznavao njihov odžak sa kulom, poneka crna badža i okolni goli voćari; iz nevidljivih dimnjaka sukljao je prljavi dim i još više mutio kasno jutro. Odahnu. Osjeti kako se već uznojio i kako ga, u isto vrijeme, obuzima studen negdje u potkoljenicama.

Mislio je o svome ocu: kako će se obradovati kad se, ako Bog da, vrati, kad preda nj stavi punu fučiju Svarovica; kako će ga blagosiljati, a najviše: kako će piti tu svoju slatku vodu i kako će mu odmah mihnuti bolovi i vratiti se raspoloženje… Odmah za ovima, išle su i druge misli koje su mu razgaljivale srce i davale još više snage: i kako će ga ona prva ugledati i strčati sa čardaka…

Veseo, krenu dalje, ka vrhu brda iza kojeg vijuga cesta.

Gore, kako je odmicao iz doline Kliždola, vjetar je bivao sve jači. Od njegovog larmanja, kada se povrati odnekud s planine, cvilile su ukočene grane; na ponekom obodu koji je virio iz snijega napravi elipsasti vrtlog i raspe ga za prvim ševarom. Sifeta obuzeše žmarci.

Koji li je vakat? Podne je sigurno još daleko. Zar je samo toliko malo prešao a već se podobro razdanilo? Dokle li su Šećeragići jučer bili stigli?

Već su mu se razvalile nogavice, prosinac je upadao za čarape, a opanci ga bili puni. Rukavice mokre. Kada se nekako uspe na prevlaku na Menjiku, prvi put ih skide i huknu u ruke, da se malo stopli. Prsti su  počeli da mu se koče.

Nigdje ceste ni poprečnih putića…

Tamo, iza planina koje su ličile na bijela platna spuštena s neba, na obalama Rame, ležalo je Kovačevo Polje, gdje grije sunce i gdje nejma snijega, i gdje, na čardaku, pokraj peći, leži Heda. „Možda sada i ona misli o meni?“

Sada, kada je u dolini nestao Suhodo sa njegovim toplim odžakom u sredini, u nepreglednoj bjelini snijega nešto ga povuče da sa ove visoravni još jednom razgleda svoj kraj: njemu nasuprot, u daljini gdje se, činilo mu se, svijet završavao i gdje su se sniježne hodavice stapale sa niskim nebom, stajala je Vranica sa svojim isturenim kamenim rebrima; njih, tako strma i obješena, ne može zasuti nijedna vijavica; u tome beskrajnom bijelom i prijetećem prekrivaču ona su davala sigurni orijentir; a ispod usidrenih oblaka, preko Đanuša, nizale su se jedva prepoznatljive, crne šume, bez imalo žutog nakita… Sifetu se učini da mu nikada nisu bile draže; pozdravljale su ga svojim dugačkim granama i zvale nekim umilnim zovom:“Vrati se! Ne idi dalje! Skloni se pod naše krošnje! Nalomi naših grančica, zapali vatru, ogrij se, momak!“

Okrenu se nadesno, prema Čvrsnici, planini sa koje se nikad, čak ni ljeti, ne diže snijeg. U visini, urinute u nebo kao iscerene desni ubijene vučice, uzdigle se njezine sivocrne, oštre hridi. I osim tih vrhova, ništa se više nije vidjelo od magle ili vijavice, ni sela, ni doline, ni plastovi. Obuze ga nova zebnja. Po ramenima ga zasuše kapi susnježice. Javiše se nove misli o povratku kući, ali njega je momački sram od kukavičluka vukao naprijed. Vjerovao je u svoje snage, vjerovao je da će uspjeti, radovao se svome trijumfu…

Glibe šute poput groblja, iz njih se ne ču ni kašalj katolika ni kukurikanje pijetlova. Iz jedne kuće izvijao se dim, i to mu dade novu nadu i osjećaj sigurnosti. „Sigurno su proprtili bar po selu, a možda je neko išao i do kasabe“, pomisli u sebi i nastavi dalje. Šta ako ga napadnu psi ili gladni vukovi?! Rastrgali bi ga živog!

Da ga je neko posmatrao sa brda, vidio bi samo jednu crnu mrlju koja se jedva miče u sniježnoj pustinji. I nad tom mrljom – Crni vrh, okomita planina, s glavom u nepcu neba!

Gazio je iznad ovog sela i približavao se Klupi. Susnježica je sve jače padala. To znači da je snijeg jučer prestao padati samo u nizinama, ali ne i u planini. Ali kada prebrodi Klupu, krenut će naniže, i sve niže, ka Svarovicama, gdje ne pada, gdje je zavjetarno i toplo. Na Klupi će se odmoriti i zapaliti vatru. U dubini džepa napipa kresivo, zamotano u krpi od lanene vreće. „Hoće l’ se smokriti?“

Srce mu je hlupalo sve jače, znojio se i hladio, dahtao i kroza zube proklinjao zimu.

Koliko li je sati? Dvoumio se da li je mihnulo podne; neki unutarnji sahat govorio mu je da je izgubio mnogo vremena. Bog zna koja su sada doba; od vjetra i vijavice ne čuju se ni ezan ni zvona sa Uzdola pa da bi znao.

Susnježica je sve više lila, osjeti prve curke kako mu silaze niz leđa. Čim izađe na Klupu, otići će pod jednu bukvu, naložiti vatru i pojesti svoju užinu.

Sada, pod samom Klupom, vjetar odnosi sve pred sobom, tuče ga u prsa i obara, hladna susnježica pada kao iz kabla i zatrpava ga. Skida nahvatani led sa obrva, ali on se ponovo hvata i širi po čelu. Propada u dubinu, u lokve i jame, i ustaje zatrpan bijelom lavom i uplašen da će ga ona utušiti.

Okreće se oko sebe: mrak sve više pada, pred sobom vidi samo nekoliko metara cjelca i poneki zatrpani žbun sa strane. Zeleni mu se pred očima. U ušima mu tutnji pa se jave neki zastrašujući zvukovi; ne zna od čega su, ni odakle dolaze?

Kao da se uspeo do Klupe! Pred njim je ravan, vjetar ga udara sprijeda, onaj sa Čvrsnice, i sa desne strane, onaj sa Crnog vrha. Dođe do pod jednu bukvu i gornjim dijelom tijela se nasloni na nju. Razgrnu oko sebe kako bi izvadio kresivo i zapalio vatru.

Nalomi nekoliko grančica, odgrnu podnožje debla na suprotnoj strani odakle je puhalo i pokuša da ih zapali. Bile su mokre i sirove. Kresnuo je nekoliko puta, ali bezuspješno. Vjetar, u snažnom fijuku, puhnu od Crnog vrha i razbuca mu taj spasonosni snop. Onda se lati svojih kočeva, isprelama ih nasitno, ponovo pobra grančice i pokuša ih zapaliti. Kresivo se također smokri i namoči…

Pala je noć! Ovdje, na vrhu Klupe, ukočen, bez vatre, ne smije ostati; mora sići u dolinu. U hropcu, izvadi užinu. I hrana, hljeb i meso, bijahu smrzli, ali on je gladan, iscrpljen, jedva stoji na nogama. Mora jesti! Mora što prije bježati odavdje, u dolinu, da se ne smrzne! Ili da ga ne nanjuše vukovi!

Nazad više ne može, nejma snage. Suhodo je dalje od Svarovica. Da li da viče i zove upomoć? Možda će ga neko čuti, neko nesretan kao i on u ovoj zimi, mraku i pustolini.

Proguta samo nekoliko zalogaja i krenu dalje, da stigne do Svarovica bar prije noći, da se hrve sam sa sniježnom silom i hladnoćom, sa srcem koje sve jače bije u njemu, sa sve manje snage, bez kočeva, bez ikakve pomoći…

A kad je malo odmakao niza stranu, osjeti da se sakrio vjetru, da se spasio i da mu biva toplije. Zavuče se pod jedan hrast i pade na debele žile s njegove donje strane…

XIII

Onaj koji je ovo ispričao ljetos se, nakon godina i godina, kao neznanac, našao pokraj Svarovica.

Razgalivši dušu njihovom slatkom vodom, u papri je potražio kameni bašluk, pokraj koga se odmarao u djetinjstvu kad bi sa svojim babom gonio janjce na pijacu u Prozor.

Bašluk je toliko zarasto u zemlju da mu je virio samo modroplavi vrh. Svarovice su grgoljile. Učini mu se da pjevaju, pa onda da plaču. Pirkao je srpanjski povjetarac i podizao mu košulju sa oznojenih leđa. Sa planine je dopirao meket ovaca, zvono na zvonaru kucalo je svoje povremeno brum-brum, brum-brum-brum.

Okrenuo se prema Kibli, sjeo podno kabura. Proučio je Fatihu šehitu vode, Sifetu sinu Zuhdi-bàbe, sinu Ibrahima Zukušina sinu Mehmeda muhtara…

Pokoljenja su priči o njemu, njegovoj i Hedinoj ljubavi, štošta dodavala, a štošta, u zaboravu, oduzimala. Tako se samo zna da su ga Šećeragići, nakon što je malo odjugovilo, presavijena i okrenuta prema istoku, našli ovdje, na istom ovome mjestu, bez duše, sa otvorenim i nasmijanim očima („bi reko da će sad progovorit“). Do njega je bila fučija napunjena vodom. Nisu imali srca ni da je ostave tu ni da je ponesu Zuhdi-bàbi, pa ipak je prevagnulo ovo drugo rješenje. A na njemu je bio Hedin fermen.

U nadodavanjima, neki su tvrdili, čak se i kleli, da je on krenuo prema Kovačevu Polju – tako su, naime, zaključili na temelju njegovih tragova po snijegu koji su vodili niz dolinu, prema Dugama i Kovačevu Polju, pa se onda, u osmicama, vraćali na Svarovice, što znači da je on čitavu noć lutao ukrug. Želio je da vidi Hedu i zaprosi je, a bábi bi ponio Svarovica sutra navečer, u povratku.

O Zuhdi-bàbi i ostalim članovima njegove obitinje u priči je ostalo malo spomena. Tek poneki pripovjedač bi se sjeti da rekne koju o njegovoj i Tetkinoj žalosti, a neki ljetopisac je prenio da je Zuhdi-bàba, na vijest o Sifetovom šehitluku, pao na sedždu i da nije ni ustao sa nje, tako da su se on, „Jakub“, i „njegov Jusuf“ „sreli na onom svitu uoči petka, turskog svetca“, kako stoji u njegovoj melhemi koja se navodno čuva u Ordinarijatu kovačipoljskih fratara u Mostaru.

Dodavanja o Hedi bila su mnogo brojnija i toliko gusta da ih ni najbolji pripovjedači ne uspijevaju razgrebenati. Držaćemo se dvaju, najtvrđih. Prema prvima, ona je iz dana u dan čekala prosce i vjerovala da će Sifet prekršiti običaje i odvesti jē sebi sa istim onakvim svatovima kakvi su bili Sevlijini. Svake godine je učila hatmu svome nesuđenom mužu i sa služavkom dolazila na Svarovice da mu jē tu pokloni.

Drugi su dugo, dugo – sve dok i tu priču nije bilo zamelo vrijeme – kazivali da je Heda svu svoju mladost provela na Kovačevu Polju rijetko se pomaljajući među svijetom, ali i da se udala pod starost za nekog hudovca iz Mostara- i to samo iz merhameta prema njegovih sedmero djece – koja bijahu „ sve jedno drugom do kape“ – dok ima i onih koji kažu da je ugrabila priliku da odseli u Mostar jer više nije mogla gledati u planine iza kojih izviru Svarovice.

O Kadirpašićima govori svaki pripovjedač, i to samo u jednoj te istoj kletvi:“Dabogda im se sjeme zatrlo. I zatrlo se, bogme. Kule im stoje puste, a svaki njihov najmenik i sad živi sa svojom obitinjom i veseli se.“

  (kraj)

PODIJELI