PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (3/10)

Džemaludin Latić

Obajvljujemo treći nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.

Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.

 

III

U prvim noćima idućeg ramazana na san mu, iz dubine tame, bliješteći poput Sunca, poče izlaziti neko žensko lice. Kada bi se probudi, vraćao bi se u svoj  san pokušavajući skinuti rosu sa njega. Sve mu se činilo da je to bilo lice njegove Jeseníčke, ali kada nastupi Dvadeset i sedma noć, u kojoj se ispunjavaju želje onih koji pod abdestom ugledaju otvaranje nebesa, vidje da to nije ona, Jeseníčka – neka je rahmet njezinoj namučenoj duši – nego da je to neko drugo žensko.

Ta mu lijepa a nejasna pojava, tamo pred ponoć, u snu poruči da čeka onaj veliki sretni čas u kome će zamoliti Boga da se oženi sa njom.

Zuhdi-bàba više nije mogao zaspati. Pred sabbah promijeni abdest, klanjaše istiháru i odluči da čeka…

Izađe u Velike bašče kad – preko tamnoplave čohe neba najprije prijeđe jedna pruga, bijela i tanka kao vlasulja, a onda se nebesa prolomiše, ispod njihove crne postave ukaza se nepregledni bijeloljubičasti čamášir, pa se razdvojiše na dvije strane…

-Allahu ekber! – izusti Zuhdi-bàba, brzo se prisjeti radi čega je izašao iza kuća u ova doba, pa zaiska:

-Jārabbi, daj mi tu… iz moga sna… za ženu…Amin, ilāhi jārabbi.

I dok to izreče, nebo se sámo zaši i sklopi u pređašnju cjelinu – kao da se samo radi njega, Zuhdije Skopljaka, muhtača Božije milosti, otvorilo, i kao da se maloprije ništa nije dogodilo.

Ko je ta lijepa žena i gdje je ta lijepa žena, evlija? I kako jē naći, moj brate?

U Šećer-aginom potomstvu do danas kóla priča kako je Zuhdi-bàba, „slušajući svoje srce,“ odmah po Bajramu, u nanulama, bos, noću otišao na prelo u Filane, ono malo, k'o saće načičkano selo podno Vranice gdje se dva uska bjelogriva potoka utrkuju desnim i lijevim bedrom ove gole planine pa dolje, u dnu, na početku klisure, ispred prvih kuća skaču u duboki Vrbas. I samo što je došao pod kuću u kojoj se vika s prela gubila u huku crne rijeke, na prozoru je ugledao lice iz svoga sna, lice koje ga je, ozareno u mutnom svjetlu čiraka, čekalo i koje mu je otvorilo prozor da mu kaže samo jednu riječ.