DESET GODINA ZAVIČAJNOG KLUBA „BIHOR“ (III. dio)

10 godina ZK Bihor

Obilježavanje jubileja – Deset godina ZK „Bihor“ iz Luksemburga protekao u znaku Crne Gore, opštine Petnjica i Bihora. Povodom jubileja udruženje je objavilo monografiju koja se otvara tekstom prof. dr Draška Došljaka

Piše: Prof. dr Draško Došljak

Decenija Zavičajnog kluba  „BIHOR“

MI SMO TI OVDJE SVOJTA

Malo mlađi od obnovljene crnogorske državnosti i malo stariji od obnovljene zavičajne opštne, ZK „Bihor“ ne broji godine već niže uspjehe. Klub koji zavičaju nije „oduzeo miris mlijeka, divizme, đubreta, polegle trave: nježnost, humor, i pjesmu, trke konja, svadbe, krađe djevojaka, hrtove, bunare, vode, ptice, mirise halve i pite, zvuk suđa bakarnoga, šum vjetrova i vode“. Klub zbog kojeg ne važi ona izreka “daleko od očiju, daleko od srca“. Klub koji je svima svojta. Klub koji u zavičaj ne dolazi „praznih ruku“. Klub koji ima uprave, predsjednike, članove, a lako im je kad im je Bihor zavičaj. Upamtili su Ćamilove rečenice davno saopštene:

„Vidiš, sve je ovo Bihor… I ove knjige objavljene u našoj zemlji, i ove knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj… Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove… Vidiš, i ovo gnijezdo je moj zavičaj…Kao da se sve ovo ispililo iz ovog gnijezda. Sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet“ .

I ZK „Bihor“ je gnijezdo – toplo zavičajno. Gnijezdo koje su savili zavičajci kao potrebu. Gnijezdo iz kojeg izlijeću novi tići, sa snažnim krilima za let u zavičaj. I za njih književnik Ćamil Sijarić ima savjet:

„Ja sam istinski živio i mislio svoju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stvaran, moćan i nemoćan, i realni sadržaji i prostori. Kroz sjećanja iz zavičaja iz iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom  ili više, izražavao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći, tražio sam odgovore na mnoga pitanja“.

A Klub je tu da ponudi, i to čini, odgovore na mnoge izazove. Čini to svojim programima iz kulture, jer u knjigama su dati mnogi odgovori. U Ćamilovim ih uvijek možemo naći:

„A nama je živjeti u ovom svijetu, u ovom šarenom svijetu, koji nije ništa drugo do samo jedan san velikog sanjara, san velike sanjalice… San sanjan a nedosanjan… Sve je to poezija čovjekove duše… I vjera je tu, i nada je tu, i radost i tuga tu je ugrađena. Na nama je da sve to gonetnemo i odgonetnemo… Da tome snu dodamo i naše snove i naša nadanja“.

Bihor se kretao za „Bihorom“! Pratili su jedan drugog. Zahvaljujući „Bihoru“, stamenom Klubu,  „oživljavale su pred mnogim očima slike zavičaja obučene u čari osebujne čarovitosti izvornog kolorita i folklorno okićenog života koji puca od punoće, kao puce pod grlom djevojačkim, da punoću i snagu doživljenog, bremenitost žuđenog i željenog, iznose u visine i sfere poetičnosti“. Poetičnost doživljena! Zato se, i u zavičaju i izvan, i čitaju knjige i Faiza Softića: poezija i proza. One su album zavičajni privijen na njedra pod nekim drugim nebom. Razvedri se i voda i gora. A, nešto „Mutne vode“ odnesu!

Aktivnostima ZK „Bihor“  bolje se vide: Pecko brdo,  Koraćki krš, Klisure, Gradina, Gajkuša, Vlah, Bratonjin vir, Babljača, Azanski krši, Borovo brdo… Čine  ovi vrijedni ljudi  različitim povodima da se Bihorke i Bihorci ne otuđe, ne zaborave jezik, kulturu, običaje, ljude u zavičaju. Svoju tradicionalnu bolećivost pokazuju  u prilikama kad nekom treba pružiti ruku, pridodati đe i kome fali, učine ljude srećnijim.

Blagodareći Klubu, upravi i članovima, mnoge sveske darovnice su ispisane prvim slovima, kosim i uspravnim crtama, crtežima od strane mališana u petnjičkoj opštini. Kroz te sveske i bojanke počinjao je da se stvara jedan novi svijet – svijet obrazovanja. Ti darovi se pamte! Ali, pamte se i donacije za infrastrukturu, štampanje knjiga, mnogo toga što čujemo i na „Danima dijaspore“…

Pamte ljudi, bilježi i pamti i revija „Bihor“, čijem objavljivanju se obraduju i u „rodu i u domu“. Zna Uredništvo da Klub ne može bez svog glasnika – revije u kojoj čitamo uspjehe naših vrijednih Bihorki i Bihoraca koji žive u Luksemburgu. Živi u reviji i kultura, književnost, sport. Bilježi ona posjete naših našima. Revija koja krijepi i poziva na saradnju. Sve je ona to! Izvor pitke bihorske vode. Najviše – čuvarkuća!

Okupili su se naši iseljenici u Zavičajnom klubu „Bihor“ da bi nastavili da se dobro i lijepo „sporazumijevaju“ i sa svojim zavičajem i sa svojom državom. Nije, do sada, bilo grke. Pamti to, najbolje, 21. maj 2006.! Zna i Država!

Čestitamo jubilej Zavičajnom klubu „Bihor“!

Vidimo se u Zavičaju! Gratulatioun!

Zavičajnim Klubom teče Popča…