Pripremio: Miloš Stanojević

Nedavno sam pročitao jednu priču iz knjige „Beranske priče“ Mele Hadrović Murić, a ona bi mogla da bude povod za dublje razumijevanja Srba i muslimana i poziv za preispitivanje međusobnih veza, koje posljednjih godina nažalost većinom režira vladajuća stranka.

„U onom teškom vremenu od ’44. do ’48. radio sam u policiji, svega sam se tada nagledao i svašta sam doživio. Ne znam koliko dugo ću živjeti, a ovo što ću vam sada ispričati nemojte drugome prenijeti. Lakše će mi biti da vam ja ispričam, a stalo mi je i da tajna ostane, nadam se da će tako i biti.
Jednoga dana, pade i na mene red da učinim ono što nijesam ni htio niti mogao da učinim. Uhapšen je bio izvjesni mladi čovjek, po sjećanju Bogavac, srpsko dijete. Pala je odluka da ga treba povesti na Talum, bez suđenja i presude, ubiti ga i zakopati, a da se to ne zna.
Odbijanje naređenja u to vrijeme značilo je isto što i naći se ispred streljačkog voda. Naravno, pred zoru, u gluho doba noći, iz sobe u kojoj je bio zatvoren, izveo sam meni nepoznatog mladića. Talum nije bio tako daleko; koračamo sporo i bez riječi. Znalo se da se to tako radi, noć svjedoka nema, a mrtva usta ne govore. Nijesam znao da li je predosjećao šta je značilo njegovo odvođenje u to doba – mlad čovjek, možda ne zna. Ako je znao, da li je bio svjestan da je taj trenutak bio i moj bezizlaz? Ako ubijem, ubio sam i njega i sebe. Ako ne ubijem, možda sjutra mogu postati još jedna talumska žrtva. Ostavljajući sve to po strani i ne računajući na posljedice, još usput sam čvrsto riješio da mu neću i ne mogu oduzeti život.
Bezazlen, nemoćan i nedužan, uz to, on goloruk, a ja sa puškom, bez ikakvog otpora, stigosmo na mjesto gdje su moje prve riječi bile:
‘Čiji si, koga imaš od porodice?’
‘Jedinac sam. Imam tri sestre, udate su negdje kod Mojkovca’ – reče mladić.
‘Hajde, iskopaj jamu, požuri, nema čekanja’ – naredih mu.
Bez pogovora, mladić poče kopati jamu, isto onako kao da je na tom mjestu želio zasaditi voćku, vrijedno, pažljivo i da lijepo izgleda. Ne progovarajući ni jednu riječ, kada je završio, naredih mu:
‘De, poređaj to kamenje oko jame, a tu zemlju vrati gdje je bila.’
Zbunjen takvom naredbom, zatrpa jamu, a od vraćene zemlje napravi nešto nalik grobu, a možda prozrevši moju namjeru, to je činio i brzo i pedantno. Kad je sve bilo gotovo, skoro šapatom naredio sam mu: „Sad bježi da se naše oči nikada više ne vide. Ako se vratiš, ubio si i mene i sebe.“
U znak završenog zadatka, iz puške sam ispalio tri metka i vratio sam se tamo odakle smo ranije krenuli.
Ja, Faik Hadrović, pričam ovu priču, jer nije ostalo još mnogo dana, već idem u susret Stvoritelju. Jednoga dana, kada više ne budem ovdje, Bogavac će se sjetiti one teške noći bez svjedoka, kada sam, rizikujući i svoj život, odlučivao o životu ili smrti.“

PODIJELI

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR