Enes Nuhović, divan čovjek, Novopazarac sa holandskom adresom, nedavno je objavio knjigu priča “San o slobodnom Sandžaku” i danas mi je uručio na maloj bezimenoj plaži u blizini Utjehe, na crnogorskom primorju.
Pa, iako bi se, kao i kod mnogih, imalo šta prigovoriti stilskom pristupu, priče su zanimljive jer su do srži prožete iskrenošću iz života autora i ljudi koji su ga okrruživali od djetinjstva pa sve do holandskih dana.U pojedinim pričama imamo zasigurno vrlo jezgrovite lirske nanose kao, recimo, u priči Djetinjstvo – gdje se govori kako se njegov djed, kojega su zvali Ćopo, jer je u Drugom svjetskom ratu, kao partizan, izgubio nogu te je nosio drvenu protezu, ali se na nju bio toliko privikao da se skoro nije ni primjećivalo – kladio sa jednim čovjekom sa Pešteri ko će više izdržati da drži nogu u hladnoj Raški. I, naravno, dobio visoku opkladu, jer je taj koji je bio nedaleko od njega poslije desetak minuta, svoju pomodrelu nogu izvukao iz rijeke, a Ćopo je još dugo svoju drvenu protezu držao potopljenu u vodi.
I ovo nije jedina anegdota od koje je Nuhović isklesao priču za nezaborav. Zanimljive su i storije iz izbjegličkog života, gdje posebno ističe da se u izbjeglištvu u Njemačkoj, a onda i u Holandiji konstantno i vrlo aktivno družio sa “ljudima od pera” Isčitavao njihove knjige i one koje su mu oni preporučivali. Rezultat svega jeste i njegova knjiga priča “San o slobodnom Sandžaku” sastavljena od desetak književnih priča, ali autor nije odolio da u knjigu doda i nekoliko intervjua sa njim i drugih tekstova koji govore o njemu kao čovjeku filantropu i altruisti.
No, bez obzira o čemu se radilo, priča naprosto “vuče” da je čitate do kraja, jer, visoka doza iskrenosti i upečatljivih književnih slika – čvrsto drže knjigu u rukama čitaoca.
I neka je napisao ovu knjigu ispovijedne proze, kako on kaže, jedinu!
– Ne želim se trpati tamo gdje mi nije mjesto, kaže Nuhović. Nijesam pisac, ali jesam čovjek koji svoje doživljaje želim nesebično podijeliti s drugima, s dobrim ljudima koje poznajem i ne poznajem.
Odmah sam ga upitao:
– Zašto baš naslov “San o slobodnom Sandžaku”?
– Pa, zato – veli mi – što želim da Sandžak kao djelić dunjaluka bude vazda slobodan.
Da bi utolili žeđ i sklonili se malo sa sunca, zajedno sa Tufkom, uputismo se strmim stepenicama sa bezimene plaže prema Utjehi i tamo u birtiji Instambul nađosmo ono što smo tražili…
Na ljudima je da sanjaju i svoje snove pretaču u javnost. San Enesa Nuhovića bio je da napiše i ima knjigu o sebi i svom životu i da svoje doživljaje podijeli sa dobrim ljudima od Novog Pazara do Hilversuma u Holandiji. I mnogo dalje. I mnogo šire…
Eto, dosanjao je. I neka mu je sa srećom!
F.S.
