LION HODŽIĆ: KO SAM JA?

Lion Hodžić

Čuo sam da se devedesetih vlasnik kuće nije shvatao ka domaćin, već ka gost. Ustvari, ne ni ka gost, nego ka višak. Sve mi djeluje ka da se devedesete ponavljaju. Samo sam u dilemi vraćaju li se ili niđe nijesu ni mrdale. Ali, jedno je sigurno: svako ima svoje devedesete, samo sto moje daju više mogućnosti. Mogu da biram hoću li da budem Srbin, poturica, Bošnjak ili možda jedinka sa cijenom. Doduše, sve to zavisi koga pitaš. Jedni kažu jedno, i ovi drugi imaju svoje tumačenje. Svi znaju bolje od mene ko sam. Kasirka u marketu zna ko sam, konobar takođe, gospodin što kosi livade zna ko sam. Svi znaju, sem mene.

Ustvari, davno je bilo kad sam morao da ih pitam, došlo je vrijeme da mi sami nametnu. Nije mi jasno kako svi oni znaju za sve ostale, samo ne znaju ko su oni. Kada sam pokušao da saznam, lakse mi je bilo da znam svoje, nego tudje. Njih je više, ja sam jedan. Pokušao sam jednom, ali mi je bilo naporno. Ustanem, ovaj je ovo, onaj je ono. Poslije trećeg dana sam batalio.

Nijesam ja prestao da se interesujem ko je ko, nego mi je postalo nebitno. Ne znam zašto bi Srbin morao samo u Herceg Novom da se osjeća ka domacin, a ne i u Petnjici. Doduše, u Petnjici, niko nije domaćin. Šalim se, jeste neko.

A dok sam mislio da je ova mala opština u Crnoj Gori, ubijedjen sam bio da smo svi naši. Ništa se ja nijesam osjećao veći Petnjicanin, nego onaj uvaženi komšija pravoslavac iz Lješnice.

Nego, rekoše da ako hoću da imam i lokalnu pripadnost, moram neke druge pripadnosti da promijenim. Vele da Petnjica nije crnogrski grad, kako onda i ja mogu da budem Crnogorac. Ako sam Crnogorac, zašto ne odem na Cetinje? Nijesi ti Crnogorac, moj Lione. Znaju oni šta si ti. što ne pitaš, nego pričaš napamet? Vazda nesto pogrešno shvatim. Tako je bilo i kad sam saznao da Petnjica nije crnogorska opština, pa sam majki tražio pasoš da bih otišao u Berane. Da dođem do Crne Gore, moram da odem na Cetinje ili do Lovćenca. Znate li đe je Lovćenac? Izgleda da samo tamo mogu da budem Crnogorac. U Petnjici se čak i ne razumijem sa ljudima. Ja govorim crnogorskim jezikom, a oni taj strani jezik ne razumiju. Logika tako kaže. Spomenuta država je jedina na svijetu čijem je stanovništvu jedini jezik kojim govore zapravo strani. Ali ni to nije problem, koliko je problem što ja ne smijem da ga govorim. Tako oni kažu. Nije to moj jezik. Šta imam ja tu da tražim? Onda se zamislim: pa, čovječe, sve ono što sam mislio da je moje, zapravo nije, nego je moje ono što sam mislio da nije i sa čim nikad nijesam imao dodirne tačke.

I tako sam shvatio da devedesete niđe nijesu ni mrdale. Žive one i dalje. Shvatio sam i da nije Milosević Slobodan jedini sinonim za njih. Mnogo je asocijacija. Ali ko pita mene? Bošnjaka? Ili Poturicu? Ili Srbina? Ko sam zapravo ja? Ne znam, ali odoh da vidim majku i taja.

Zbogom Crna Goro, odoh u Petnjicu.

LION HODŽIĆ