Konačno se iza oblaka na nebu iznad Bihora pojavilo sunce. Promjenljivo vrijeme, koje je trajalo do prije neki dan, nije dalo previše prostora da se radi, iako je trava već pristigla za košenje, negdje i u pas udara.
Jutarnje sunce zlati lagatorsku dolinu, a negdje tamo sa strane, jednolični udarci metala o metal: cing-cang, cing cang…
Neko naređuje kosu ili kako to kažu – klepa. Zvuk koji se rijetko čuje u posljednje vrijeme.
ovaj zvuk za prave kosce je što i za meraklije kad čuju harmoniku.
Na livadi, na svom imanju Selmo Latić iz Lagatora, lagano i bez žurbe, onako kako jedino i može, otkiva svoju staru kosu. Priprema se da “obali” travu pored rijeke, koja je stasala, skoro do pasa.
Ubrzo će se meki otkosi kao sindžiri opružiti Selmovom livadom.
Šezdesetosedmogodišnjak iz Lagatora, bez mnogo pokreta, samo rukom iz zgloba, zamahuje čekićem i zuri u sječivo kose na nakovanju, pazeći da je ne “nazubi”. Ne priznaje Selmo mašine, niti novo vrijeme…
“Kolajđere kosaču”, čuje se povremeno sa puta iznad njega.
“Alahraziola”, odogavara Selmo, ne dižući glavu i nastavlja svoj posao ,a ko zna đe je u mislima.
Najzad ustaje, veže brusnjaču oko pojasa, umoči brus, zatim obrisa travom kosu i opreznim ali sigurnim potezima poče da oštri sječivo.
“Valja je dva puta oštrit poslije klepanja”, kaže on. Spušta kosu i zamahuje. Iz posjekotina travki curi mlijeko, rodilo ove godine, trava je sočnija nego ikada….
Čuju se samo fijuci, a potom precizni udarci brusa niz kosu.
I ništa više, osim Popče i ptica.
FOTO: DENIS RAMDEDOVIĆ
