Do samo prije nešto više od dvadeset godina, računalo se da Bihorci koji rade u Istri, Sloveniji, pa i oni koji su, u potrazi za korom hljeba, stizali i u druge najudaljenije krajeve Jugoslavije – da ne rade u inostranstvu, da u tim mjestima nijesu stranci i da su svoji na svome.
Već odavno nije tako.
Rasuli se Bihorci širom Dunjaluka; od nemila do nedraga. Skoro da nema mjesta na planeti Zemlja u kojoj ne živi bar jedna bihorska porodica. Ništa se manje nisam začudio kada se jedan Bihorac javio iz Čilea, nego kada se prije nekoliko nedjelja javio i jedan koji živi i radi u Vijetnamu. Da li ih ima na Aljasci – ne znam. Ali znam da ih u afričkim zemljama ima.
Nusret Adrović iz sela Laze, kod Petnjice, sa svojom porodicom, već dvadeset i pet godina živi u Zambiji, njegov sin Adnan se oženio, dobio djecu i takođe u Zambiji osnovao svoje samostalno domaćinstvo, a Reko Škrijelj, porijeklom iz bihorskog sela Murovac živi u Angoli. Ovi koji su u Americi, nekako nam dođu kao u komšiluku. Iako se sve rjeđe javljaju i još rjeđe dolaze.
Nadija Rebronja, vrsna pjesnikinja iz Novog Pazara, porijeklom iz bihorskog sela Goduša, gostovala je na velikom festivalu poezije u Panami, i tamo se susrela sa čovjekom sa naših prostora koji je, ne znam gdje, susreo djevojku Panamljanku i tragom ljubavi stigao u tu daleku zemlju. Tamo došao, tamo ostao.
Nije da svako od njih ne sanja o povratku u zavičaj, ali se sve završava samo na snovima; godina po godina i život ode – rasu se kao pšenica iz koša koju smrvi vodenički točak.
To ju ljudska sudbima. To je sudbina ljudi rođenih u siromašnim i nerazvijenim krajevima.
A Bihor jeste takav – i siromašan i nerazvijen.
Nedavno se iz Pule javio Ibro Muratović, čovjek koji od poodavno živi u Istri i radi kao kontrolor u jednoj zaštitarskoj firmi; putem portala Radio Petnjica, želio je javiti da Bihorci žive i u Istri i da sanjaju svoj Bihor.
Razgovarao sam sa njim i evo šta on, pun sjete i želje za zavičejem, kaže:
„ Nas Bihoraca iz petnjičkog i bjelopoljskog kraja ima oko pedeset obitelji (familija, pim. aut) u Istri, posjećujemo se redovno. Najviše nas je u opštinama Pula, Labin i Raša, ali nas ima i u drugim krajevima Istre.
Prvi Bihorac koji je još prije 45 godina došao u Istru bio je Ismet Osmanović iz bihorskog sela Kalica. Za njim su dolazili i njegovi rođaci, prijatelji, komšije:
Elmaz Adrović, Ismet Adrović,Safet Adrović, Hazbo Adrović, Alija Adrović, Hakija Adrović, Esad Adrović, Sadik Adrović, Hatka Adrović, Hasnija Dubinović Adrović, Zehra Adrović, Ramo Ajdarpašić, Meho Ajdarpašić, Fehmo Cikotić, Suad rah. Hodžić, Fuad Hodžić, Esko rah. Huremović, Sejdija Latić, Ramo rah. Ličina, Hakija Muratović, Ibro Muratović, Mehmed Muratović, Meho rah. Osmanović, Avdo rah. Osmanović, Nuradin Adrović, Feho Osmanović, Esad Osmanović, Idriz Rebronja, Feriz Rebronja, Abid Skoko, Miftar Škrijelj, Juso Škrijelj, Ismet Škrijelj, Halil Škrijelj, Ema Kurpejović – Škrijelj, Sadika Škrijelj, Esma Škrijelj, Nedžad Osmanović, Enko Novalič, Zehbija rah. Latić…
Većina Bihorca u Puli danas radi u brodogradilištu Uljanik, gdje su vrlo vrijedni radnici i cijenjeni majstori. Neki od njih otvorili su privatne zanatske radnje.
A dolazili su i u rudnik. Poznato je, do 1999 godine, punih 400 godina, u tom kraju vršena je eksploatacija smolastog ugljena koji je imao široku upotrebu u industriji, izvozio se i bio od posebne vrijednosti za tržište.
Posljednja dva vagona ugljena iz jame Tupljak izašla su 28. maja 1999. u 11,30 sati. Poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima toga je dana zaključena službena evidencija kopanja uglja. Rudnicu su potopljeni, ali Bihorci koji su radili u ovim preduzećima – uglavnom su ostali. Neki su otišli u penziju, a neki našli druga radna mjesta – mnogi od njih i u turizmu, koji je po zatvaranju rudnika doživio svoju punu ekspanziju“.
Neki od njih, kao Ibro Muratović, služio je vojni rok u Puli. Kada je završio – tamo je i ostao. Privukla ga je morska pučina i dobri uslovi života. Oženio se Safetom Kalač i s njom dobio dva sina: Edvin (28), i Enis (22). Sinovi su završili škole i već uposleni. Njihovi životi, kao i uostalom životi svih iseljenika iz Bihora, ostaće do kraja vezani za mjesto dolaska.
MELISA OSMANOVIĆ NAJBOLJA BOĆAČICA U HRVATSKOJ

Najbolja hrvatska boćačica je Melisa Osmanović. Rođena je1992. u Puli od majke Nafije i oca Esada Osmanovića porijeklom iz sela Kalica, općina Petnjica. Ovim sportom počela se baviti prije tačno pet godina. Još kao dijete oboljela je od rijetke bolesti – distrofija mišića. To joj nije oduzelo snagu i želju da ostvari što želi. Nakon samo godinu dana bavljenja ovim sportom – postala je najbolja boćačica u Hrvatskoj, tako je i danas – svake godine je prvakinja; svake godine u njenim rukama zasija zlato. Tokom jedne godine ima sedam takmičenja u Hrvatskoj. Osim toga tu su i evropska i međunarodna prvenstva. Članica je reprezentacije Hrvatske. Planira da se sa svojom ekipom plasira za Svjetsko prvenstvo u Japanu 2020.

Faiz Softić i Ibro Muratović

PODIJELI