Obajvljujemo osmi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.                

                       VIII

Ne da se hudom insanu – jer malo poslije odlaska prijateljā planu prva vatra između Tetke i mláde. To jest, mláda se u ovom čapanju samo branila preklinjući Tetku da se smiri. Plakala je i bježala iz odaje u odaju, pa se vraćala na vrata i umoljavala:

-Ama nisam, Boga mi! …Otkud ti to, svekrvo?!…Zašto me nabigajri hak napadaš, bona ne bila?! Zaustavi se, sramota je, čuće nas svijet!

Ni Zuhdi-bàba ni njegovi sinovi u prvi mah nisu mogli razabrati zašto je Tetka tako „skrvila“ na mládu i šta joj je to ona skrivila. Šta ako je rekla koju riječ viška među ženama tokom posjete svoje rodbine, šta ako je srezala zavjese malo više nego kako je Tetka zamišljala, ako joj pite često zagore, ako maslo katkad grkne …?

Zuhdi-bàba nije riječi progovorio. Vrtio se ukrug po svojoj odaji, začipao uši i molio se šapćući i zatvorenih očiju:

-Bože moj, Bože moj! Bože moj mili i presveti, sakloni i spasi, sakloni i spasi! Šejtan, šejtan, lanetosum!

Rifet i Sifet, poblijedili u licu, također nisu znali šta da čine u ovom bihuzurluku: ako stanu u odbranu mláde, Tetka će se još više razbjesniti, a ako Tetki ma i jednom riječju budu dali za pravo, ucviliće Sevliju, koja je nečije dijete, stranac u njihovoj kući.

Sutradan, Zuhdi-bàba iskoristi priliku kada je Tetka bila izašla vani pa reče svojoj nevjesti:

-Nevo, strpi se! Ne odgovaraj joj! Odmahni rukom i idi svojim poslom! I razumi joj se. Nije ni njoj lahko…

Tetka, ustvari, nije mogla podnijeti svoj „gubitak“ – jer joj je mláda, prema njezinom računu, oduzela Rifeta, a kani joj oduzeti i Sifeta, i jer mláda odsélā postaje gospodarica kuće i odžaka, a ona će ponovo živjeti životom one odbačene „sinje kukavice“ kakvim je živjela u travničkom selu. A njih dvojica i odžak su njezino imanje koje je ona „kismetom stekla i zatekla“. Gdje je bila „Hamzakadićka“ (tako je odnedavno počela zvati svoju „mládu“) dok je ona čistila i čuvala zaparloženi odžak, a njih dvojicu, kao dvije sirote, hranila, umivala, kupala, presvlačila, šila im nove ječermice i čakšire, podrezivala kose…?

A Rifetu je Zuhdi-bàba govorio:

-Sakrij sreću svoju, sine! Šuti, nikom ne govori o njoj! Zašto je Jakub-pejgamber rekao svome sinu Jusufu: „Ne kazuj svoj sanak ni braći svojoj“?! Ha? I znadni: nejma ih dviju da se vole, takve su žene. Strpi se, proći će ovo, ništa je… Rosa!

Tim riječima Zuhdi-bàba je, ustvari, tješio sebe – jer se bojao da će zapaljena vatra progutati sav njegov odžak. „Jārabbi, što Ti se više približim, šejtan me sve jače udari! Šta ću, kud ću, ne znam ni sam…Gubim i snagu i razum, jārabbi. Niko ne mere razmrsiti klupko Tvoje!“

I, zbilja, ne prođe to na što je mislio Zuhdi-bàba, nego mržnja između dviju ženskih glava, jedne sretne i mlade, a druge nesretne i stare, uskvasa do krajnje tačke. Jedne prilike Tetka, nakon kratke svađe koja je bila haman jenjala, ujede mládu za srce pred sve trojicom muškaraca rekavši joj:

-Jalovušo!… Doveo si jalovušu, Rifete!

Sva kuća je zamrla, nasta tišina poput one koja se javi  iza groma.

Mláda se zatekla na dnu basamaka koji vode na gornji boj. I tamam kad su i Zuhdi-bàba i Rifet pomislili da će otrpiti, njoj popláviše stegnute usne pa, ne obazirući se na njih, odsiječe:

-A ko mi kaže?! –

I nestade u svojim odajama – da se tamo sama isplače i ni radi čega likuje.

-Bože moj, Bože moj, Bože moj! – zaplaka i Zuhdi-bàba i pade na pod sakrivši lice objema šakama.

Rifet priskoči da ga podigne, a Sifet mu donese čašu vode.

-Ja se tebi jadam, Bože moj… Bože moj, olakšaj, a ne otežaj…- još dugo se naglas molio i ječio Božiji rob Zuhdi-bàba.

I Bog mu olakša: uskoro se saznade da mláda ćùdā: jednog popodneva jē zatekoše na tavanu gdje, sa nožićem u ruci, stidljivo traži komadić suha mesa; naumpadale su joj i zelene zerdelije, koje se u njezinoj Hercegovini već pomaljaju, ali one u Suhodolu neće sazoriti bar za dva mjeseca… Primijetiše kako se iz dana u dan zaokrugljuje u pasu i licu…

-Ma nemoj?- čudili su se otac i sinovi. -Bože s hajrom!

Bilo je rano proljeće (godinu dana nakon što su dolazili prijatelji!), doba kada su prazni hambari i mutvaci. Sifet hitro otiđe do Čaršije i kupi suha mesa i smokava za mládu, jer je Šećer-aga kazivao da će svako čeljade „nositi grijeh težak k'o kamen u oku“ ako dopusti da ona koja nosi novog člana Muhammedova ummeta ostane željna bilo čega za čim joj duša azdiše.

Mláda mu se tiho zahvaljivaše primajući poklone sa zahvalnošću i bezrazložnim stidom, ali nije uzvraćala onim što je on silno očekivao: bilo kakvom natuknicom ili šalom o svojoj sestri. Kao da na ovom odžaku ničega nije bilo između njega i Hede: ni njihova poznanstva, ni darova koje je primio iz njezinih bijelih ruku, ni mahsuz selama iz Suhodola na Kovačevo Polje i sa Kovačeva Polja na Suhodol. Mláda je samo bez riječi buljila u djeverov fermen, od koga se on nije odvajao.

Nekad vesela, sada je uglavnom šutjela. Vehnula je u licu. Oči  joj upale duboko, u pocrnjele lokve u vrhu obraza. „Bože, da jē nije napala súhā, ili žutica, ili ko zna kakva bóla?“ pitala se u mislima cijela kuća. I Tetka se smirila i izokola pitala za mládino zdravlje, ali sa njom još nije željela da progovori.

Čitavog jednog dana mlāda je ležala u svojim dušecima i nije izlazila u avliju!

A sutra ujutro Sifet zateče Rifeta kako plače pred pragom: mláda pobacila, njih dvojica će morati skupa odnijeti beživotnu grudu mesa, pod kamrikom, u mezarluke i zakopati jē u vrhu gréblja, pod nekom smrekom.

Sifet je porodičnu sramotu podnosio na svoj način. Više niko nije ni pomišljao na odlazak u prijatelje, u Kovačevo Polje, kako je bilo dogovoreno – tamo u ranu jesen, kada se ovrhu žita i omlate orasi. Da idu u prijatelje sa Tetkom, to neće ona, a i mládi bi to bilo k'o preko mrtve glave, a da se pomole bez Tetke, sramota će se još više pročuti. „Da malo pričekamo, sabur-selamet,“ govorio je Zuhdi-bàba djeci.

 

 

Obajvljujemo sedmi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.

 

                                                           VII

Rifet i Sifet su porasli. Rifet se oženio, stekao djecu, proširio lozu Šećeragića (tako su vremenom počeli da se prezivaju Skopljaci) onda kada je ona bila otanjila i visila o koncu.

A Sifet je i dalje živio sam, na donjem boju, u sobici na lijevoj strani Zuhdi-bàbina odžaka, odmah uz kulu. Ulazio je u one godine kada se za takve neženje počne govoriti da su „stari momci“ i kada i šale na njihov račun zbog toga postanu otrcane i suvišne.

Sve više je napuštao momačka društva, u kojima je nestajalo njegovih vršnjaka, povlačio se u svoj „halvat“, na svoj požutjeli stočić na kome je povazdan pušio i odakle je buljio kroz prozor diveći se beskrajnoj igri oblaka iznad Đanuša. Od sebe je odgonio kolutove dima, a sebi prizivao jedna te ista sjećanja od kojih ga je mogao odvojiti samo Tetkin zov iz avlije:

-Sifeteee, gdje si, bolan ne bio?! Ti opet svoje pa svoje?!

Onog prvog jutra nakon večeri kada se Rifet oženio, ona ga je – ovim istim, promuklim glasom koji je i ljubazan i prijeteći, koga voli i od koga bježi! –  pozvala u čardak da ga predstavi mládoj:

-A ovo ti je djever Sifet, kćeri!- rekla je sa suzdržanom radošću ( tada je to bio samo ljubazan, dragi glas!), pod nevidljivom sjenkom one misli koja joj se javi uvijek kada jē najmanje želi, a koja joj je rila u duši poručujući joj da je ona ovdje ipak samo maćeha i žena koja nikada neće ženiti ni udavati kao ostale žene.

Mláda, koja je upravo ispijala đul-šerbe, spusti maštrafu na stolić postavljen do njezine bijele skemlije u vrhu čardaka i ustade pred djeverom. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje pred mladićevom sličnošću sa njezinim đuvegijom: i on visok, plavokos, sa tugaljivim zelenim očima, stidljiv i ponizan kao i Rifet.

-Što je lijep, mašalla! Ne urek'o se!- izustila je prostodušno, okrećući se u nevjerici oko sebe, i naklonila se djeveru s desnom rukom na prsima.

-K'o i Rifet!- povikale su jengije i obikuše poredane po ćoškovima čardaka, šarene i okrugle kao ibričići.

Mláda na ovu umjesnu doskočicu nejmade šta reći, zbuni se i zakikota, a iz nje, onako ozarene, zarumenjele, izletje:

– Tamam za moju Hedu!

Dva mjeseca po Rifetovom nićahu mladić je maštao o toj svojoj priji Hedi, koja je sigurno razgovorna, visoka i lijepa kao i njihova snaha, Hamzakadićka, ako ne i ljepša. A i do mládine kuće u Kovačevu Polju stizale su vijesti o njezinom novom domu, ukućanima i „zgodi“ u koju se udala, posebno o njezinom lijepom, plavokosom djeveru. Dva mjeseca je Heda, kad god je stizala (i kad jē niko nije vidio), uzlazila na čardake, do gornjih prozora svoje kuće, i poglédala preko šuma i dolina, kuda su svatovi, u ikindije, na konjima, uz krisku i pucnjavu kao da su se dokopali nekog velikog plijena, odveli njezinu sestru …, i zamišljala prvi susret sa njom – udatom i sretnom…, i pogled u njezina djevera.

Za to vrijeme Zuhdi-bàba i Tetka su se pripremali za doček prijateljā na čelu sa Lutvi-begom Hamzakadićem, čuvenim na čitavoj gornjoj Hercegovini.

I dođe taj dan. Dođoše Kovačipoljani na šest osedlanih konja, mládin babo i majka, i dvojica amidža i dvije strine, sa tri baule i šest bisaga, i donesoše ruho svojoj kćeri i bratični Sevliji, novoj mládi u lozi Šećer-aginoj!

I dođe sa njima Heda, mlada prija, upis Božiji! Pod bijelim čemberom, uspravna i vitka, ličila je na jeliku pokrivenu snijegom koju nevidljive vile nose prema zadatom cilju. Gledala je preda se, a iz svakog njezinog pokreta izbijao je onaj urođeni ponos naših begovica koji nikad, ni najmanjom gestom, riječju ili šutnjom ne prelazi u uobraženost. „Zar takva salivena i mila stvorenja žive na zemlji i izlaze na sunce?“ pomisli Sifet stidljivo jē posmatrajući iz prikrajka. Pratio je samo nju i sve što je ona obasjavala, nju zbog koje mu srce zaigra kao da se tek rodilo. U tome kalabaluku on ništa nije čuo niti je vidio ikoga osim nje  – mada to ni samom sebi ne bi priznao.

Trže se iz svojih misli i naglo priskoči za uzde prijateljevom konju (Kovačipoljani su sjašili ispod sela i u Šećeragiće ušli vodeći konje na povodcu). I ne htijući, ne znavši ni zašto, izdera se na ni krivu ni dužnu „vižlad“ koja su se gurala između odraslih i jagmila da ponesu musafirske korpe. Priđoše rodijaci i momci iz sela i otpremiše konje u obližnje štale.

Mláda, koja je sišla na dno mahale, nije znala kud udara od sreće: najposlije, razigrana kao lastavica, prileti svome bábi, poljubi ga u ruku i izgrli, pa istu počast ukaza i amidžama, pa se, sva u suzama, izljubi sa majkom i strinama.

Šećeragići su čekali pred kanatima: Zuhdi-bàba, Tetka, Rifet, Zuhdi-bàbine sestre i zetovi i  ostala svojta koja je došla iz sela i okoline.

Prema njima je, odozdo, uz mahalu, krenuo najprije Lutvi-beg, na čelu mládine svojte. Vedra, rumena i njegovana lica, s kratkim crnim brčićima, neobično visok u stasu, još mladolik, on sada malo ubrza svoj inače odmjereni, gospodski korak. Kod njih, u Hercegovini, proljeće grahne prije nego kod nas, pa se obukao malo lakše i izgledao još svečanije u bijeloj košulji skopčanoj sve do pod vrat i sa širokim rukavima, sa gustotkanim crnim fermenom čvrsto prionulim uz nju, sa duguljastim bensillahom nakošenim preko pasa, u crnim širokim čakširama i sa crnim kundurama, dok mu se na glavi isticala  svijetlocrvena lala fesa. Iza njega su išli ostali prijatelji nespretno noseći između se teške baule i pretrpane korpe.

Sifetu za oko zapeše dugi crvenoplavi jastuci – naslonjači za mindere, podšiveni debelim koncima plavljim od plave podloge kojima je ona bila iščetvrtana i nekako nabubrena. Kao da su baš iz njih, iz tih bezbrojnih uboda manjim i većim iglama, čuvaldijama, nožićima i makazama, iz tih pažljivih opšivanja, obruba, skraćivanja, pritezanja i zatezanja izbijale sve one najljepše misli, želje i sjećanja ove porodice na svoje „dijete“ koje su s draga srca, a ipak u teškom rastanku i uz plač dali u tuđu kuću, na daleko. Njih, te raskošne naslonjáče, preuzela su dječurlija, koje je Sifet još jednom visokim tonom upozorio da pripaze da im oni ne bi ispali na zemlju.

Metar-dva pred kanatima Lutvi-beg, podigavši ruku do pod fes, viknu selam, a uzvrati mu njegov prijatelj Zuhdi-bàba, na isti način podigavši ruku do svoga saruka, pa se najprije njih dvojica pozdraviše, stavivši jedan drugom ispruženi dlan na desno rame, i ispitaše za zdravlje, a onda to isto učiniše mládine amidže. Príje se također razdragano poselamiše i izgrliše na svoj ženski način, prislonivši lice i jemenije jedna drugoj.

-Bujrum, bujrum! Hoš geldiniz, dobro nam došli, prijatelji i prije – učtivo je pozivala Tetka još više pomjerajući ustranu vratnice koje su inače bile raširene za tu dugo čekanu priliku.

U čitavoj  Zuhdi-bábinoj kući već jutros je bila naložena vatra. Po sobama su visoke bijele peći, sa zelenim lončićima, bile tople od žara, koga je posluga u mašicama donosila iz mutvaka, gdje je vatra gorila čitav dan. Na banjicama su bili poredani ibrici napunjeni umlaćenom vodom. Miris pirjana, halve i bejturana miješao se s mirisom prge, samljevenih oraha, luča i anduza po čitavom odžaku.

Tetka je napravila ovakav raspored: u glavnu i pobočne sobe na donjem čardaku smjestiše Lutvi-bega i mládine amidže, u gornji čardak glavnu priju i mládine amidžinice, dok je ostala rodbina dobila sobe na najdonjem boju ili je bila raspoređena u mahali kod ostalih Šećeragića. U avliji su bile postavljene klupe za djevojke – da imaju gdje sjesti kada večeras, iza jacije, dođu sazlije i momci i kada se, na sred odžaka, zametne kolo i zapjeva Trepetljika.

Sifet uze mládinog brata Zijada, dvanaestogodišnjeg dječaka bijele puti i k'o ugarak crnih očiju (kao u príje Hede), i smjesti ga u svoju sobu na najdonjem boju. Dječak se najprije snebivao i nećkao na sve što bi mu ponudi, ali najposlije se otvori i zapriča sa njim. On mu odmah pokloni svoj nožić od specijalnog čelika, u tamnim koricama sa postavom i kožnoj futrolici koja se zavezivala na vrhu. Zatim ga, pred akšam, izvede na kulu – da odozgo sejre čitavo selo, rijeku, polje i prve behare po voćarima.

Sifetove muke počele su tamo iza ponoći, kada se rasu i muško i žensko sijelo, kada se ispratiše djevojke, sazlije i šarkijaši, a kuća i cijela mahala smiriše i utonuše u san.

Ponekad bi se sa jednog ili drugog čardaka čula škripa vrata ili kašalj staraca, negdje je neko mijenjao abdest za noćni namaz i hlupao nanulama, žene su otvarale pendžere i provjetravale sobe pred lijeganje…

Zijad je već u prvom, najtvrđem snu, ali Sifet ne može da zaspi što od straha, što od od Hedine slike pred očima dok je večeras sjedila među djevojkama. Zbog nje su se zbunjivale mlade sazlije i šarkijaši na svojim instrumentima, zbog nje su se momci iz sela i okoline načičkali po čitavoj avliji i penjali na kanate, zbog nje su ostale djevojke gutale pljuvačku i sijevale očima od zavidnosti, udate žene i nene se sašaptavale…, ali ta hercegovačka zvijezda, sve dok su se igrala kola i zavodile pjesme, nijedanput ne podiže svoje dugačke trepavice, nikome ne pokloni nijedan jedini pogled i nijedan osmijeh sa svoga neba osim dvjema Sifetovim rodicama među kojima je, vitka i bijela, u pozlaćenim papučama, sjedila na šiljtetima.

Čim se ugasiše posljednje svijeće na odžaku, momci preskočiše kanate i počeše bacati piljčiće u prozore. Ne znaju u koju je odaju legla Heda, a traže da se pomoli iza mušebaka i izabere s kim će ašikovati. Sifet ču kako neko otvori prozor. Krv mu pojuri u glavu, i on prosihnu: „Šta ako je to ona, šta ako je…“?!–Otvori prozor da čuje.

-Momci, bez zamjerke – prepozna mládin glas i odahnu – nemojte bihuzuriti kuću, moja sestra je još dijete, nije ni za kakvog ašikluka, slobodno hajte pod druge pendžere!

-Nek ona izađe pa neka nam to kaže, a nemoj ti, mláda! – pobuniše se momci.

– Mi ne idemo odavdje dok nam se ne javi to tvoje dijete, Rifet-aginice!

„Lijepa naša mláda, “ mislio je Sifet u sebi, „to ona ne da Hedu, čuva je za mene!“

Kasnije je Rifet izišao na avliju i molio momke da se raziđu, ali oni ne poslušaše. Dvojica se popeše čak na jablan i s njega bacahu grančice u pendžere. Heda se ne odazva.

A ujutro, nakon doručka, dok se svijet nije počeo ponovo iskupljati na odžaku, mláda iskoristi priliku da podijeli darove: svekru i svekrvi, Rifetovim tetkama i tetcima, sirotama u Šećeragića lozi… Najposlije, ostavivši ga za kraj, pozva Sifeta na donji boj, u haremluk, gdje je čekala Heda. Mláda se nasmiješi i reče:

-A mome jedinom djeveru darove će predati moja jedina seka!

Gleda u oblake koji se gonaju ispod nebesa, puši, odbacuje kolutove dima od sebe i smiješi se: sjeća se jedine žene koju je volio i onih trenutaka u svome životu kada je u njemu provrio ljubavni zanos. Kakva žena i kakav zanos! Žena od mliječne bjeline, sa crnim očima ispod obrva koje su se izvijale kao dvije nove novcate kose varcarke.

Omamljeni pogledi, poput raspojasanih plamenova, prolomiše sve  zabrane, jurnuše jedan drugome u susret, hrvaše se i nestajahu jedan u drugom. Zaboraviše i na mládu, jedinog ključara njihovih tajni i stražara na njihovim kulama, poobaraše se pa se povukoše sa bojnog polja.

-Uzmi…, od nas… – uspjela je izmucati Heda pružajući mu uvezan dar: čakšire, dvije košulje, fermen, bensillah i pošu,  i još jednom – i zauvijek, mislio je sada Sifet – navukla kapke preko očiju.

Sifet uze dar, iz koga je izbijao miris tunja, pa reče:

-Nije trebalo…Što ste se ovoliko trošili?!

-Za takvog djevera ništa ne može biti skupo! –uključi se mláda. – Bože, kako ste lijepi, ne mogu vas se nagledati. Nek Allah da pa da vam se podudare zvijezde.

Uze za ivicu fermena na sebi, fermena iz koga mu je i sada izbijao miris tunja – miris Hedina čistog, podahlog tijela, poljubi ga i uzdahnu.

A Tetka je zvala:

-Sifeteee, gdje si, bolan ne bio? Što se ne javiš?

(nastaviće se)

Obajvljujemo šesti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.

                                                         VI

Bio je odlučio da se više ne ženi, ali se sažali nad svojim mališanima i rodicama koje su ih, mimo svih svojih poslova, njegovale, ali nekako nasilu, samo jesi l’ jesam, pa im dovede „tetku“, hudovicu iz nekog dalekog sela od Travnika koja nije imala djece.

Ta visoka, mršava žena, Kademlija Bojičić, bila je sirotica sa svake strane: malo nakon smrti roditelja, komite su joj zaklale jednog brata, a drugi brat joj se propi od žalosti i nemoći da se osveti „karavlasima“ pa poharči imanje, sebe i jedinu sestru dovede na prosjački štap. A samo tri godine nakon što se bila udala, vlast joj mobilizira muža na vojni pohod na Krim, odakle se nikad nije vratio.

Samovala je i trovala se tugom i očajem pet-šest godina. Kod brata pijanca nije se imala gdje vratiti, a svekru i svekrvi, kao „tuđa krv“, postala je teška i suvišna. Nikud prispjela, živjela je među četiri zida od jutra do mraka bez ikakve želje da izlazi na bijel dan. I kada je, preko amidžične udate u Vinču, blizu Suhodola, dobila Zuhdi-bàbinu ponudu, bez dvoumljenja jē prihvati.

Zuhdi-bàba je poznavao Bojičiće, njezina babu i  braću, i neobično ih poštivao zbog njihove hrabrosti i aginluka; u travničko selo poslao je samo dva prosca, rođaka, i Kademlijinu amidžičnu, i to su bili svi svatovi.

-Eto da i mene Bog jednom pogleda! Ako hoćete, halalite, a ako nećete, vama halal bilo!- rekla je Kademlija svekru i svekrvi kada se rastajala sa njima, kaharnima. Izađe na sporedni izlaz kuće, kao lopov, noseći u zavežljaju svoju opremu…

I napusti svoj „zindan“ ama i ne okrenuvši se za njim.

Nije se mogla nagledati velikog i toplog Zuhdi-bàbinog odžaka: kuće s magazama i na dva boja, s divanhanom, londžama, mutvakom i okućnicom, s visokom kulom na četiri voda, višom od dvaju jablana s njezine dvije strane, a još više: dvojice plavih dječaka, sinova Nazinih. Jedan je imao četiri, a drugi samo dvije godine. I ta žena kojoj su godine očaja bile ispile sve sokove života, kod Zuhdi-bàbe povrati dušu, razvedri se i podmladi. I svu tu svoju radost, snagu, urođenu žensku nježnost i neiskazanu, zapretanu ljubav izli na ta dva mala „arslana“, Rifeta i Sifeta.

Tako su Zuhdi-bàbi ponovo zarasle rane na srcu i život mu proticao u duševnom miru i samoći.

PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (5/10)