U toku je humanitarna akcija za prikupljanje novčanih sredstava koja su neophodna za liječenje 17-godišnje Helene Adrović.
Tim povodom od danas je otvoren i žiro račun za uplate iz inostranstvu: 1 – 55.097.455 LOVBMEPG Lovćen banka AD bulevar Dzordža Vašingtona 56 81000 Podgorica Montenegro.
Novac je hitno potreban kako bi Helena nastavila liječenje u Italiji.
U proteklom periodu TO Petnjica je izvodila radove na postavljanju i uređenju vidikovaca na više lokacija na području opštine.
„Turistička organizacija Petnjica je nedavno privela kraju aktivnosti na uređenju izletišta i postavljanju ljetnjikovca na nekoliko lokacija, pa ćemo tako u narednoj godini imati uređena četiri izletišta i to na Turjaku, Murovskim lukama, u Vrbici i u Tucanjama. Kako je projektom i bilo predviđeno urađena su četiri ljetnjikovca, a na proljeće ćemo nastaviti sa opremanjem izletišta i postavljanjem mobilijara koji podrazumijeva i rekvizite za dječija igrališta, pa će naši građani i posjetioci imati priliku da uživaju u ljepotama Bihora na više lokacija na području naše opštine. Takođe imamo u planu da u narednoj godini uredimo još nekoliko izletišta i vidikovaca. Vjerujem da ćemo i za te aktivnosti imati podršku Komunalnog preduzeća, opštine Petnjica i Nacionalne turističke organizacije, kao što je to bio slučaj i tokom realizacije ovog projekta”, istakao je za portal radija direktor TO Rešad Muratović dodavši da će nastaviti sa promocijom turističkih ljepota Bihora.
“Nastavićemo da promovišemo ljepote Bihora i kroz izradu flajera, a planiramo i izradu i postavljanje info tabli na kojima bi posjetioci imali kompletne informacije o turističkoj ponudi naše opštine”, zaključio je Muratović.
DENIS BOŽOVIĆ
Obajvljujemo deseti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
X
Zuhdi-bàba je ušao u prve godine svoje starosti.
Iznenada se razbolje potkraj jeseni, u vrijeme suhomrazice, ali prije prvih snjegova, dok su putevi još bili prohodni, a dani kratki. Zabolje ga u dnu trbuha, koji mu se poče nadimati i teščati. Sinovi i Tetka navalili da ga vode hećimima u Sarajevo, ali on za to nije htio ni da čuje.
-Grjehota ti je, – govorili su mu -jer i sâm znaš za hadis da Bog nije dao bolest a da joj nije propisao lijek, samo ga valja potražiti.
-Ja znam za lijek, ama žao mi vas, po ovim zemherijama… – najednom se oglasi njihova hasta, sva znojna i u drhatu. Dotle je uglavnom šutio i kao da je samo čekao ovaj trenutak da kaže ono što ga je danima tištalo.
-Ma kaži ga, nejma šta ne bi učinili za te- navališe ukućani.
-Svarovice!- izusti kroza suha usta i pogleda kroz prozor. –Dok nije napadalo, da mi je one Ejup-pejgamberove vode!
Bez po riječi nađoše fučiju i opremiše Rifeta za put. On ode do Svarovica, i vrati se pred akšam sa punom fučijom ove vode. Čeljad se sjati da gleda čudo.
-Na, babo- reče Rifet pružajući mu maštrafu vode sa Močila, vrela koje izvire iznad puta koji vodi u Glibe, s ove, istočne strane istoga grebena ispod koga izviru i Svarovice, ali koga nekako zaobilazi mjesečina kada se navečer rasprši kao pljeva nad našim krajem.
Vas vedar u licu, raširenih očiju, Zuhdi-bàba potegnu Bismillu pa nagnu maštrafu, a onda mu zaigra jabučica i on se, razočaran, okrenu Rifetu pa jeknu:
-Sram te bilo, zar svoga roditelja varati?! Ovo nisu Svarovice, ovo su Močila… – pa pljusnu ostatak vode po podu.
-Halali, babo, molim te…- zastidi se Rifet. – Htio sam…
-Ma šta si htio?!- izružiše ga mláda, Tetka i Sifet.
-Šta si htio?! Ja čitavo popodne poglédam preko Glíbā…
Rifet ništa ne odgovori nego bržam-bolje iskorači u ganjak i donese punu fučiju Svarovica. Zuhdi-bàbi se razvedri lice, pruži obje ruke za hladnom fučijom, otčepi je i nage koliko god je mogao. Pio ju je sa slašću, sa tri prekida, zaglédao se u nju kao da ne vjeruje svojim očima, pa jē opet pio…Prouči hajir dove svome sinu i zatraži halala zbog maloprijašnje nesmotrenosti. Svi se razgališe i nasmijaše.
Pio je svoje Svarovice danima i danima, i bivao sve bolji. Kad snijeg zapade, on je već mogao hodati po sobi i klanjati ustaječke.
XI
Bolest je prošla. Prođoše i nove godine, proteče mnogo vode našim krajem, izmijenjaše se lica i stada…Rifet i Sifet su hranili obitinju obrađujući zemlju, gajeći stoku i švercajući duhan iz Hercegovine za srednju Bosnu. Upravo je tih dana, pred veliko padanje, iza Kasuma, Rifet otišao po novu turu. Sifet je živio sa svojim mislima, povučen i od svih ostavljen na miru.
Zuhdi-bàbu stegnuše podmukle sandžije i raniji bolovi u mokraćnoj bešici. Posvunoć ječi u postelji. Dok snijeg pada i pada, ne zna stati.
-Gdje je Rifet? Što ne pošalje kakav haber, vela havle? – nekoliko puta je pitao zabrinutu čeljad.
-Doći će, ne brini se! – uzvrati mu Sifet pridržavajući ga za glavu. –Ako šta treba, tu sam ja, babo.
Zuhdi-bàba je osjećao stid da opet muči čeljad tražeći vodu sa Svarovica po ovakvom kijametu. Tetka, ispraćajući posjetioce koji su dolazili da ga obiđu, otkri njegovu tajnu želju, i četiri-pet Šećeragića se okupi da idu na Svarovice, da mu donesu te ljekovite vode. Svi se složiše da je Sifet nekako slabašan, da ne bi mogao izdržati toliki put po snijegu koji je napadao do pojasa.
Krenuše ujutro („pa šta Bog da“). Povezaše se dugim urganima. Zavezaše nogavice. Natukoše kape, a poluvere zadigoše do iznad usta.
Trebalo im je sahat vremena samo dok siđoše do polja. Onda se izgubiše iza vrba, u daljini, pod sivim pokrovima vijavice.
A vratiše se pred sami mrak – neobavljena posla. Zadihani, promrzli, sa skorenim ledenicama po pošama, kapama i nogavicama. Snijeg je sipao kao iz krošnje, krupan i prhak, a sjeverac obarao i tu malu grupu i drveće, i zatrpavao čak i obrve međa, nasipe i plotove. Nisu stigli ni do Gliba.
Zuhdi-bàba je tek kasno navečer saznao za njihov poduhvat. Ljutio se i na njih i na sebe:
-Ama što ste išli, ako Boga znate? Mogli ste glavu izgubit’! A zašto? Svakako je mrijet.
Oko ponoći se umiriše vjetrovi. Stade puhatanja. Nebo se malko razvedri.
Sifetu se stezalo srce za ocem koga su razdirali bolovi i koji je padao u nesvijest. Rifet je u Hercegovini, ne zna za babinu bolest, a i kad bi znao, ne može tako brzo doći.
Mláda sa djecom silazi sa čardaka, nudi svekra turšijom, pravi mu obloge od sirćeta, a djeca ga grle u vrhu postelje i pitaju što ne ustane da ih vodi da vide novu ždrebad u štali.
Tetka lomi prste, umiva ga i pokriva. Predosjeća nesreću i kori samu sebe zašto je Rifeta pustila da ide u duhan, zašto je nešto učinila onako a ne ovako. Kuća puna brige, crnih slutnji i straha.
Sifet izađe na prikuću, pogleda u nebo pa zaiska od Boga da sutrašnji dan bude lijep, bez padanja, i da ljudi proprte do svojih razbacanih kuća.
Gledao je u nebo na zapadu, u onaj njegov fišek koji se iznad Klupe često stvara i po kome Suhodoljani gotovo nepogrešivo odgonetaju kakvo će vrijeme sutradan biti. Sada je u njemu bilo nešto bijele svjetlosti, ali su sa strana upadali pramičci crnih oblaka i mutili ga.
U njemu se javi neka silna snaga. Čini mu se da je okrilatio i da može prebroditi svaki snijeg i oduprijeti se najljućem vjetru i studeni.
XII
Tetka je čitavu noć bdjela nad Zuhdi-bàbom. Klanjala je sabbah odmah do njegovih nogu, dok nije svanulo.
Sifet se opremi; zakopča se tvrdo, zaveza nogavice, stegnu kapu, navuče rukavice koje mu je Tetka isplela od rùde, u fučiju ubaci komad hljeba, sira i suha mesa i uprti je na leđa. Sjeti se da u džep ubaci truda i kremena („zlu ne trebalo“). Još jednom baci pogled na oca koji je stenjao pod jorganom i Tetku zaspalu na kožici pa se neopaženo izvuče iz kuće.
„Pa da jednom i moje more prestanu! Ovako više ne može! Ugušiće me ako…!“ kuhljao je dim u njegovom začepljenom srcu.
Nije padalo, ali nije bilo ni sunca; samo tih, tmuran dan. Snijeg je još prhak, jugovina ga nije ni laznula. Pod poljem se snabdi čvrstim, visokim kočevima. Slijedio je trag jučerašnje grupe čije je duboke stope jedva nazirao u cjelcu. Naiđe na dvije-tri zečije osmice, što ga ohrabri: eto, i životinje predosjećaju da više neće biti padanja i da je vrijeme da iziđu iz svojih brloga.
Prijeđe most nad zaleđenom rijekom i okliznu se na njegovom kraju, zamal ne pade u vodu koja je grgoljila ukroćena sivim štitom leda.
Krenuo je uz dolinu pa uzbrdo. Jučerašnji trag se već gubio. Propadao je do pasa kroz naslage snijega, ali se i dalje micao poput crva, napredovao…Na samom vrhu se okrenu prema selu u kome se razaznavao njihov odžak sa kulom, poneka crna badža i okolni goli voćari; iz nevidljivih dimnjaka sukljao je prljavi dim i još više mutio kasno jutro. Odahnu. Osjeti kako se već uznojio i kako ga, u isto vrijeme, obuzima studen negdje u potkoljenicama.
Mislio je o svome ocu: kako će se obradovati kad se, ako Bog da, vrati, kad preda nj stavi punu fučiju Svarovica; kako će ga blagosiljati, a najviše: kako će piti tu svoju slatku vodu i kako će mu odmah mihnuti bolovi i vratiti se raspoloženje… Odmah za ovima, išle su i druge misli koje su mu razgaljivale srce i davale još više snage: i kako će ga ona prva ugledati i strčati sa čardaka…
Veseo, krenu dalje, ka vrhu brda iza kojeg vijuga cesta.
Gore, kako je odmicao iz doline Kliždola, vjetar je bivao sve jači. Od njegovog larmanja, kada se povrati odnekud s planine, cvilile su ukočene grane; na ponekom obodu koji je virio iz snijega napravi elipsasti vrtlog i raspe ga za prvim ševarom. Sifeta obuzeše žmarci.
Koji li je vakat? Podne je sigurno još daleko. Zar je samo toliko malo prešao a već se podobro razdanilo? Dokle li su Šećeragići jučer bili stigli?
Već su mu se razvalile nogavice, prosinac je upadao za čarape, a opanci ga bili puni. Rukavice mokre. Kada se nekako uspe na prevlaku na Menjiku, prvi put ih skide i huknu u ruke, da se malo stopli. Prsti su počeli da mu se koče.
Nigdje ceste ni poprečnih putića…
Tamo, iza planina koje su ličile na bijela platna spuštena s neba, na obalama Rame, ležalo je Kovačevo Polje, gdje grije sunce i gdje nejma snijega, i gdje, na čardaku, pokraj peći, leži Heda. „Možda sada i ona misli o meni?“
Sada, kada je u dolini nestao Suhodo sa njegovim toplim odžakom u sredini, u nepreglednoj bjelini snijega nešto ga povuče da sa ove visoravni još jednom razgleda svoj kraj: njemu nasuprot, u daljini gdje se, činilo mu se, svijet završavao i gdje su se sniježne hodavice stapale sa niskim nebom, stajala je Vranica sa svojim isturenim kamenim rebrima; njih, tako strma i obješena, ne može zasuti nijedna vijavica; u tome beskrajnom bijelom i prijetećem prekrivaču ona su davala sigurni orijentir; a ispod usidrenih oblaka, preko Đanuša, nizale su se jedva prepoznatljive, crne šume, bez imalo žutog nakita… Sifetu se učini da mu nikada nisu bile draže; pozdravljale su ga svojim dugačkim granama i zvale nekim umilnim zovom:“Vrati se! Ne idi dalje! Skloni se pod naše krošnje! Nalomi naših grančica, zapali vatru, ogrij se, momak!“
Okrenu se nadesno, prema Čvrsnici, planini sa koje se nikad, čak ni ljeti, ne diže snijeg. U visini, urinute u nebo kao iscerene desni ubijene vučice, uzdigle se njezine sivocrne, oštre hridi. I osim tih vrhova, ništa se više nije vidjelo od magle ili vijavice, ni sela, ni doline, ni plastovi. Obuze ga nova zebnja. Po ramenima ga zasuše kapi susnježice. Javiše se nove misli o povratku kući, ali njega je momački sram od kukavičluka vukao naprijed. Vjerovao je u svoje snage, vjerovao je da će uspjeti, radovao se svome trijumfu…
Glibe šute poput groblja, iz njih se ne ču ni kašalj katolika ni kukurikanje pijetlova. Iz jedne kuće izvijao se dim, i to mu dade novu nadu i osjećaj sigurnosti. „Sigurno su proprtili bar po selu, a možda je neko išao i do kasabe“, pomisli u sebi i nastavi dalje. Šta ako ga napadnu psi ili gladni vukovi?! Rastrgali bi ga živog!
Da ga je neko posmatrao sa brda, vidio bi samo jednu crnu mrlju koja se jedva miče u sniježnoj pustinji. I nad tom mrljom – Crni vrh, okomita planina, s glavom u nepcu neba!
Gazio je iznad ovog sela i približavao se Klupi. Susnježica je sve jače padala. To znači da je snijeg jučer prestao padati samo u nizinama, ali ne i u planini. Ali kada prebrodi Klupu, krenut će naniže, i sve niže, ka Svarovicama, gdje ne pada, gdje je zavjetarno i toplo. Na Klupi će se odmoriti i zapaliti vatru. U dubini džepa napipa kresivo, zamotano u krpi od lanene vreće. „Hoće l’ se smokriti?“
Srce mu je hlupalo sve jače, znojio se i hladio, dahtao i kroza zube proklinjao zimu.
Koliko li je sati? Dvoumio se da li je mihnulo podne; neki unutarnji sahat govorio mu je da je izgubio mnogo vremena. Bog zna koja su sada doba; od vjetra i vijavice ne čuju se ni ezan ni zvona sa Uzdola pa da bi znao.
Susnježica je sve više lila, osjeti prve curke kako mu silaze niz leđa. Čim izađe na Klupu, otići će pod jednu bukvu, naložiti vatru i pojesti svoju užinu.
Sada, pod samom Klupom, vjetar odnosi sve pred sobom, tuče ga u prsa i obara, hladna susnježica pada kao iz kabla i zatrpava ga. Skida nahvatani led sa obrva, ali on se ponovo hvata i širi po čelu. Propada u dubinu, u lokve i jame, i ustaje zatrpan bijelom lavom i uplašen da će ga ona utušiti.
Okreće se oko sebe: mrak sve više pada, pred sobom vidi samo nekoliko metara cjelca i poneki zatrpani žbun sa strane. Zeleni mu se pred očima. U ušima mu tutnji pa se jave neki zastrašujući zvukovi; ne zna od čega su, ni odakle dolaze?
Kao da se uspeo do Klupe! Pred njim je ravan, vjetar ga udara sprijeda, onaj sa Čvrsnice, i sa desne strane, onaj sa Crnog vrha. Dođe do pod jednu bukvu i gornjim dijelom tijela se nasloni na nju. Razgrnu oko sebe kako bi izvadio kresivo i zapalio vatru.
Nalomi nekoliko grančica, odgrnu podnožje debla na suprotnoj strani odakle je puhalo i pokuša da ih zapali. Bile su mokre i sirove. Kresnuo je nekoliko puta, ali bezuspješno. Vjetar, u snažnom fijuku, puhnu od Crnog vrha i razbuca mu taj spasonosni snop. Onda se lati svojih kočeva, isprelama ih nasitno, ponovo pobra grančice i pokuša ih zapaliti. Kresivo se također smokri i namoči…
Pala je noć! Ovdje, na vrhu Klupe, ukočen, bez vatre, ne smije ostati; mora sići u dolinu. U hropcu, izvadi užinu. I hrana, hljeb i meso, bijahu smrzli, ali on je gladan, iscrpljen, jedva stoji na nogama. Mora jesti! Mora što prije bježati odavdje, u dolinu, da se ne smrzne! Ili da ga ne nanjuše vukovi!
Nazad više ne može, nejma snage. Suhodo je dalje od Svarovica. Da li da viče i zove upomoć? Možda će ga neko čuti, neko nesretan kao i on u ovoj zimi, mraku i pustolini.
Proguta samo nekoliko zalogaja i krenu dalje, da stigne do Svarovica bar prije noći, da se hrve sam sa sniježnom silom i hladnoćom, sa srcem koje sve jače bije u njemu, sa sve manje snage, bez kočeva, bez ikakve pomoći…
A kad je malo odmakao niza stranu, osjeti da se sakrio vjetru, da se spasio i da mu biva toplije. Zavuče se pod jedan hrast i pade na debele žile s njegove donje strane…
XIII
Onaj koji je ovo ispričao ljetos se, nakon godina i godina, kao neznanac, našao pokraj Svarovica.
Razgalivši dušu njihovom slatkom vodom, u papri je potražio kameni bašluk, pokraj koga se odmarao u djetinjstvu kad bi sa svojim babom gonio janjce na pijacu u Prozor.
Bašluk je toliko zarasto u zemlju da mu je virio samo modroplavi vrh. Svarovice su grgoljile. Učini mu se da pjevaju, pa onda da plaču. Pirkao je srpanjski povjetarac i podizao mu košulju sa oznojenih leđa. Sa planine je dopirao meket ovaca, zvono na zvonaru kucalo je svoje povremeno brum-brum, brum-brum-brum.
Okrenuo se prema Kibli, sjeo podno kabura. Proučio je Fatihu šehitu vode, Sifetu sinu Zuhdi-bàbe, sinu Ibrahima Zukušina sinu Mehmeda muhtara…
Pokoljenja su priči o njemu, njegovoj i Hedinoj ljubavi, štošta dodavala, a štošta, u zaboravu, oduzimala. Tako se samo zna da su ga Šećeragići, nakon što je malo odjugovilo, presavijena i okrenuta prema istoku, našli ovdje, na istom ovome mjestu, bez duše, sa otvorenim i nasmijanim očima („bi reko da će sad progovorit“). Do njega je bila fučija napunjena vodom. Nisu imali srca ni da je ostave tu ni da je ponesu Zuhdi-bàbi, pa ipak je prevagnulo ovo drugo rješenje. A na njemu je bio Hedin fermen.
U nadodavanjima, neki su tvrdili, čak se i kleli, da je on krenuo prema Kovačevu Polju – tako su, naime, zaključili na temelju njegovih tragova po snijegu koji su vodili niz dolinu, prema Dugama i Kovačevu Polju, pa se onda, u osmicama, vraćali na Svarovice, što znači da je on čitavu noć lutao ukrug. Želio je da vidi Hedu i zaprosi je, a bábi bi ponio Svarovica sutra navečer, u povratku.
O Zuhdi-bàbi i ostalim članovima njegove obitinje u priči je ostalo malo spomena. Tek poneki pripovjedač bi se sjeti da rekne koju o njegovoj i Tetkinoj žalosti, a neki ljetopisac je prenio da je Zuhdi-bàba, na vijest o Sifetovom šehitluku, pao na sedždu i da nije ni ustao sa nje, tako da su se on, „Jakub“, i „njegov Jusuf“ „sreli na onom svitu uoči petka, turskog svetca“, kako stoji u njegovoj melhemi koja se navodno čuva u Ordinarijatu kovačipoljskih fratara u Mostaru.
Dodavanja o Hedi bila su mnogo brojnija i toliko gusta da ih ni najbolji pripovjedači ne uspijevaju razgrebenati. Držaćemo se dvaju, najtvrđih. Prema prvima, ona je iz dana u dan čekala prosce i vjerovala da će Sifet prekršiti običaje i odvesti jē sebi sa istim onakvim svatovima kakvi su bili Sevlijini. Svake godine je učila hatmu svome nesuđenom mužu i sa služavkom dolazila na Svarovice da mu jē tu pokloni.
Drugi su dugo, dugo – sve dok i tu priču nije bilo zamelo vrijeme – kazivali da je Heda svu svoju mladost provela na Kovačevu Polju rijetko se pomaljajući među svijetom, ali i da se udala pod starost za nekog hudovca iz Mostara- i to samo iz merhameta prema njegovih sedmero djece – koja bijahu „ sve jedno drugom do kape“ – dok ima i onih koji kažu da je ugrabila priliku da odseli u Mostar jer više nije mogla gledati u planine iza kojih izviru Svarovice.
O Kadirpašićima govori svaki pripovjedač, i to samo u jednoj te istoj kletvi:“Dabogda im se sjeme zatrlo. I zatrlo se, bogme. Kule im stoje puste, a svaki njihov najmenik i sad živi sa svojom obitinjom i veseli se.“
(kraj)
Zeid Škrijelj, šef odborničkog kluba Socijaldemokrata u lokalnom petnjičkom parlamentu je gostujući u programu Radija Petnjica je rekao da nije zadovoljan onim što je urađeno u Petnjici tokom protekle godine.
„Završetak druge dionice puntog pravca Petnjica-Berane je jako bitno za građane Petnjice, i to je ujedno i prva saobraćajnica koja predstavlja prvu kvalitetnu vezu Petnjice sa ostalim dijelom Crne Gore.
Smatramo da je ovaj projekat trebao biti završen u ovoj godini, kako bi gradjani opštine Petnjica osjetili puni efekat i korist od ovog projekta. Mi u SD-u smatramo da lokalna samouprava nije uložila dovoljno napora kako bi ovaj projekt bio završen u ovoj godini. Trebali su intezivnije sarađivati sa Vladom Crne Gore i Upravom za saobraćaj koja realizuje ovaj projekat. Očekujem da će u narednoj godini biti završen.
Škrijelj se nadovezao i pohvalio izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju lokalnog putnog pravca Gusare-Lješnica-Bioča.
„Ono što bih pohvalio je izrada projektne dokumentacije za lokalni put Gusare-Bioča. Takođe je taj lokalni putni pravac od velikog značajan za razvoj Opštine Petnjica, i nadam se da će lokalna samouprava, u saradnji sa Vladom Crne Gore uložiti dodatni napor u iznalaženju sredstava za realizaciju tog projekta i dalju rekonstrukciju regionalnog puta R20 od Podvada do Kalača. Nakon realizacije tih projekata možemo konstatovati da Petnjica ima kvalitetnu povezanost sa ostalim opštinama u Crnoj Gori. Mi u SD-u takođe snažno podržavamo realizaciju projekta putnog pravca Petnjica-Tutin. Realizacijom tog projekta bi se doprinijelo bržem razvoju naše opštine“, istakao je Zeid Škrijelj.
Projekti koji se realizuju na pravi način doprinose pozitivnom stanju nakon višegodišnjeg nedostatka infrastrukturnih projekata.
„Istaknut ću pozitivnim završetak Koraćkog potoka, ali smatramo da se intezitet realizacije projekta odužio, uz ozbiljnog izvođača radova taj projekat se mogao realizovati u znatno kraćem roku ne dužem od šest mjeseci..
Radilo se na rješavanju problema vodosnadbijevanja, istakao bi realizaciji glavnog dijela vodovoda, Javorovsko vrelo-Koraćki krš. Očekujem dodatni napor lokalne samouprave kako bi se taj projekat finalizirao u sljedećoj godini. Takođe vodovod „Višnjica“ u mjesnoj zajednici Savin Bor je bitan projekat koji je realizovan u 2019.godini, zbog toga što ta mjesna zajednica ima najveći broj poljoprivrednih proizvođača, tako da je kvalitetno vodosnadbijevanje uslov za opstanak tih poljoprivrednih proizvodjača i proširenje njihovih kapaciteta.
Modernizacija lokalnih puteva u Petnjici je jako bitan korak za sve građane naše Opštine ali nijesmo zadovoljni odabirom prioriteta. Smatram da je Opština imala prvi put značajna sredstva za modernizaciju lokalnih putnih pravaca. Ali mi u SD-u nijesmo zadovoljni načinom određivanja prioriteta lokalnih puteva koji su asfaltirani u 2019. godini. Motivi za određivanja prioriteta su isključivo bili lični i partijski. To pokazuju u činjenice, gdje su predsjednik Skupštine i Opštine kao prioritete odredili puteve koji vode do njihovih dvorišta i u samim dvorištima, a da ti putevi čak nijesu obuhvaćeni odlukom o kategorizaciji Opštinskih puteva. A pritom su zapostavljeni lokalni putni pravci koji povezuju mjesne centre sa centrom Petnjice. Tu prije svega mislim na mjesnu zajednicu Javorova u kojoj nije uloženo niti eura za modernizaciju lokalnog puta i rješavanju problema vodosnadbijevanja od vraćanja statusa smostalne Opštine, takođe su zapostavljeni i putni pravci prema Dobrodolama, Dašča Rijeka-Kruščica, MZ Savin Bor i Kalica i menadžment Opštine morao je krenuti u modernizaciji ovih putnih pravaca u ovoj godini,“ kazao je Zeid Škrijelj.
„Crna tačka rada lokalne samouprave je centar Petnjice. Mi od vraćanja statusa Opštine nemamo rekonstruisanu ni jednu ulicu u centru Opštine. Petnjica je jedina opština u Crnoj Gori koja nema nazive ulica. Kao član savjeta za davanje naziva ulica, trgova, naselja sam učestvovao u 2018. godini, na nekoliko sjednica tog savjeta gdje smo postigli saglasnost za nazive ulica obuhvaćene DUP-om. Međutim tu odluku je stopirao menadžment Opštine, kako ne bi išla u dalju skupštinsku proceduru. Centar Petnjice još uvijek ima izgled ruralne sredine.
Odgovornost za takvo stanje možemo tražiti isključivo na jednom mjestu, to je menadžment Opštine koji je morao naći način da Petnjica u samom centru koji je obuhvaćen DUP-om dobije izgled urbane sredine,“ ističe Škrijelj.
Realni sektor u Petnjici je na jako niskom nivou razvijenosti i u 2019 god. nije otvoreno niti jedno radno mjesto u ovom sektoru.
Petnjica se ponosi svojom dijasporom kako u porodičnom tako u finansijskom dijelu, jer bez pomoći dijapore svom kraju mnoge stvari bi izgleldale drugačije.
„Šansa Petnjice je u dijaspori. Moramo im zahvaliti na svemu onome što su uradili za obnovu samostalnosti Opštine Petnjica, na svemu onom što su donacijama doprinijeli za bolji životni standar a ujedno naša dijaspora je najbitniji i najznačajniji faktor koji je uticao i utiče na značajno povećanje kupovne moći loklanog stanovništva.
Smatram da Petnjica ima najbolju dijasporu od svih Opstina u CG i saradnja sa dijasporom treba da pređe na veći nivo i da oni treba da prenesu svoje biznise u Petnjici jer na taj način i najbolje mogu pomoći svoj zavičaj.
Od lokalnih stranaka koje na loklnom nivou nijesu dio vlasti ali na državnom jesu se očekuje mnogo na inicijativama i rješavanjima problema.
„Mi pokusavamo kroz opoziciono djelovanje da na konstuktivan način doprinesemo razvoju naše Opštine, da podržimo sve pozitivno i da osporimo sve ono što ugrožava razvoj Petnjice.
Mi se zalažemo za dinamičniji razvoj Crne Gore, takođe i opštine Petnjica,“ kaže odbornik SD-a.
„Socijaldemokrate su bili činioc vlasti u Petnjici. U tom mandatu smo insistiriali i doprinijeli na svim ovim projektima koji su realizovani u ovoj godini, jer su svi oni započeti zapravu u prvom mandatu lokalne vlasti u kojoj smo mi učestvovali. Smatram da se moglo puno više uraditi, da se kolicija sa državnog nivoa prenijela na lokalni nivo.
Prenošenjem sredstava iz jedne budžetske godine na drugu budžetsku godinu u dužem kontinuitetu, govori o nedostatku vizije menadžmenta za razvoj Opštine. Smatram da je opština Petnjica morala izdvajati više sredstava u kapitalnom dijelu Budžeta Opštine. Taj procent je morao ići iznos veći od 60% za kapitalne izdatke u odnosu na ukupne izdatke u koliko želimo da dostignemo nivo razvijenosti, razvijenih opština.
Kada je u pitanju motel tu moram istaći da je za njega izdvojeno više nego što vrijedi i smatram da njegova tržišna cijena nije veća od 150.000 eura, i da su se sredstva koja su utošena za nabavku motela mogla biti iskorišćena na mnogo bolji način tako što bi se kupilo zemljište i namjenski pravio objekat za potrebe komunalnog preduzeća i službe zaštite i spašavanja,“ zaključio je Zeid Škrijelj.
TEKST: ENKO KORAĆ
RAZGOVOR U STUDIJU: DENIS BOŽOVIĆ
Salem Smailović, predsjednik OO SDP-a u Petnjici.
Poštovani prijatelji i humanisti, Hilal fond pokreće akciju pomoći za Helenu Adrović. Helena od rođenja ima zdrastvenih problema sa jetrom. Sad ima 17 godina i mora na transplataciju jetre u Italiji. Da slučaj njene zdrastvene bolesti bude još teži njen otac prije godinu dana, radeći na građevini pao je sa skele i slomio tri pršljena na kičmi i sad je nesposoban za rad. Fond zdrastva je obezbijedio veći dio sredstava odnosno troškove operacije. Ali njima je potrebno da bi otišli u Italiju da imaju na račun 21.000 eura, zbog dodatnih troškova liječenja i smještaja.
Anela i Sanel imaju petoro djece, od koje troje ide u školu. Molimo vas, humane ljude, koji ste u mogućnosti da se uključite u akciju jer novac im je hitno neophodan. Oni 10-og Januara moraju ići u Italiju.
Porodica Adrović je zahvalna na bilo kakvoj pomoći. Pokažimo humanost.
Pomoć možete donirati na žiro račun Lovćen banke:
565-0100100066097-97 na ime Adrović Sanel (otac).
U Sali osnovne škole Mahmut Adrović u Petnjici održana je prva edukativna tribina iz programa „Škola kreativnog pisanja, čitanja i pričanja“ koju uz podršku ministarstva kulture Crne Gore organizuje NVO Centar za kulturu Bihor. Učestvovali su istaknuti književnici i profesori koje su srdačno pozdravili direktori osnovne i srednje škole Rifat Ramčilović i Muhamed Adrović.
Suština umjetnosti jeste da zabavi ali i mnogo više da u doživljau postiče svakog čitaoca ili posmatrača da imaginacijom otkriva sopstvene mogućnosti stvaralačkog iskazivanja, rečeno je u interaktivnom razgovoru, koji je sa učenicima i profesorima, piscima, predvodio Enes Halilović, književnik iz Novog Pazara, nedavno proglašen za najprevodjenijeg pisca iz Srbije za ovu godinu.
Kroz zanimljive primjere iz sopstvenog iskustva o važnosti čitanja, izboru knjiga od klasične do savremene literature pored Halilovića govorili su: profesori i pjesnici Ljerka Petković, Hamdija Kalač, Rade Jolić, Dijana Tiganj, Selma Adrović i akademski slikar Aldemar Ibrahimović kao i publicista Mirsad Rastoder. Na interesovanje učenika posebno je ukazano na važnost zapažanja detalja iz života i narodne tradicije kao polaznog osnova za pisanje i autentično prepoznavanje u moru domaće regionalne i svjetske književne baštine. Hamdija Kalač ispričao je da su mu priče njegove Nane, očeve majke bile prva literatura. Potom je, kaže čitao i pisao ponukan istinitim dogadjajima da bi kasnije kroz literaturu pronašao sebe u svedenom poetskom iskazu – Haiku poezije, po kojoj je prepoznat i uvažen u regionu.
Pjesnici i profesori, književnici Rade Jolić i Ljerka Petković ocjenjuju da medju i današnjim generacijama gimnazijalaca i u drugim srednjim školama ima čitalaca samo ih treba animirati kreativnijim odnosom – pričama ne samo o obaveznoj, programskoj litaraturi.
Da bi potkrijepili svoja izlaganja o čitanju i pisanju učesnici tribine su govorili i svoje stihove i odlomke iz knjiga.
Zahvaljujući se uvaženim gostima i učenicima direktor OŠ „Mahmut Adrović“ Rifat Ramčilović je istakao da su ovakvi programi, pisci i njihova riječ vazda dobrodošli u obrazovnu ustanovu koja pod istim krovom ima osnovnu i srednju školu.
U ime Almanaha i NVO Centra za kulturu Bihor Mirsad Rastoder je predao direktoru 30 odabranih knjiga, poklon za školsku biblioteku.
Zanimljivost inspirativnih razgovora u Petnjici potvrdjuje činjenica da je tribina trajala 40 minuta duže nego što je planirano.
U sali Skupštine Opštine Petnjica održano je predavanje za pčelare. Gost predavač je bio Radomir Babović iz Lazarevca .
Tema predavanja je bila proizvodnja pčelinjih matica i prezentacija sublimatora za oksalnu kisjelinu za tretiranje protiv varoe.
Našim pčelarim je takođe govorio kroz primjere o savremenim izazovima pčelarenja, kao i njegova lična iskustva.
Ovo je predavanje je drugo po redu koje organizovano za pčelare u toku 2019. godine.
Organizator predavanja bilo je Udrženje pčelara Bihor iz Petnjice.
ENKO KORAĆ
Obajvljujemo deveti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
IX
Odbija dimove od sebe i gleda u povorku od tri putnika koji su se na konjima, odozdo iz polja, približavali raspuću ispod sela, odakle jedan put vodi lijevo, u Suhodo, a drugi desno, za Menjik i Hercegovinu. Tri smrknuta čovjeka čiji selam oni, njih nekoliko Suhodoljana koji su se slučajno zatekli pokraj raspuća, i ne čuše kad ga oni prozukoše sa konja!
Sifet prepozna prijatelja, Lutvi-bega, i mládine amidže, i ugleda, prebačene preko samara, crvene naslonjáče sa plavom podlogom, iščetvrtane još plavljim debelim koncima: isti kao u njihove mláde!
I svega ga prođoše žmarci…
„Kako li joj je bilo kada je, prve noći kada su je zatvorili s njim, otkrila da njezin đuvegija, beg Kadirpašić, ima opaku kožnu bolest, sva leđa u ugnojenim čirevima, da već pjeni na usta, čitavu noć ne spava i gubi se pred zoru?!… I taj njezin taksirat dogodio se nedavno, prije samo mjesec dana…“
Po gornjevrbaškom kraju puče priča kako su Hamzakadići sa Hercegovine prevareni, i kako su varanje, sila i obijest u običaju naopakih begova iz Bosne, Kadirpašića. Heda je bila treća djevojka, i još begovica, koju su upropastili. Oni su se toliko pohasili, pričao je narod iz donjevakufskoga kraja, da su svoj odžak ogradili kulama, a kule sagradili sa prozorima nagetim unutra – kako ne bi gledali najmenike dok im rade u polju, ni čuli za njihovu glad i žeđ.
„Jadna Heda! I kud baš da se na njoj slome kola?! Jadna…“ tekle su mu misli, i kad htjede da izgovori:“moja Heda“, zagrcnu se, zastidi i ko zna koji put duboko uzdahnu.
I njemu i njoj prolaze godine: nit on može u Kovačevo Polje, nit ona u Suhodo – jer je žena koja „pobjegne“ – kao što je ona jednog jutra rano ustala i pobjegla sa Kadirpašića odžaka – u našem kraju „obilježena“ i osuđena da čeka da jē kod majke zaprosi samo neki hudovac ili pušćenac, a nikada momak.
***
Tetka je prestala napadati mládu (istina, nikad ne priznavši svoju krivicu), mláda je prestala plakati i tugovati, svak se sobom zabavio. Prije pet –šest godina, odmah nakon što je mláda pobacila prvo dijete, Zuhdi-bàba je otišao na konju do svojih Svarovica i donio joj pune fučije njihove vode, na koje joj je „naučio“. Mláda ih je dugo pila – sve dok nije ponovo zanijela i počela rađati zdravu djecu, muškiće i curice.
Sada joj ih je Tetka preuzimala i podizala kao nekada Rifeta i Sifeta.
(nastaviće se)
Ovaj festival protekao je u znaku 10 godina postojanja ovog udruženja koje služi za primjer dobre orgnizovanost crnogorske dijaspore u Evropi
O festivalu Bihoraca i pokretanju seoskog turizma u selu Crhalj u Donjem Bihoru, iz Holandije, na svoj originalan način piše:
Sevda Čelebić
Došla sam u Luksemburg iz Holandije na poziv Faiza Softića i po prvi put se susrela sa kulturnim dijelom života doseljenika iz Crne Gore i drugih zemalja ex-YU u Luksemburgu. Dijasporu, koja je osnovala ovaj klub, čine uglavnom ljudi koji potiču sa prostora Bihora – oblasti koja pripada opštinama Petnjica, Berane i Bijelo Polje. Dodatno, predstavljaju primjer multikulturalnog spajanja, kao i održavanja prijateljstava između građana zemalja ex – YU .
Ovakvo sadržajno, multikulturalno udruženje koje njeguje toleranciju, poštovanje različitosti, zaslužuje epitet najboljeg udruženja u dijaspori, jer, zapravo, kroz svoju široku lepezu kulturnih priredbi, predstavlja svijetao primjer i na najbolji način prezentuju i svoj zavičaj i svoju zemlju porijekla – Crnu Goru.. Zato iskreno odajem priznanje i izuzetno poštujem rad udruženja „Bihor“. Srećna sam što mi se pružila prilika da se i ovako zahvalim na pozivu. Bila mi je čast da budem učesnik ovakvog skupa. Ovo putovanje me je obogatilo za mnoga poznanstva; prisustvovala sam i učestvovala na istinskom prazniku kulture, a ta i takva prilika se rijetko ukazuje nama koji „živimo i radimo daleko od rodnog kraja.“
Lično bih željela da se ovakvi susreti nastave i u domovini, i to što prije. Mi dolazimo iz zemlje i kraja gdje se ima šta pokazati drugima i to moramo iskoristiti. Netaknuta priroda i gostoprimstvo Bihora i Crnne Gore su adut za razvoj seoskog i svakog drugog turizma i to moramo iskoristiti. Primjer za to je i ovaj festival u Luksemburgu koji, naprosto, napaja dušu onima koji su bili u prilici da proprate programe. To smo mi, to je naša tradicija i naša kultura!
Dio sela Crhalj
Mi pripadamo Evropi i svjetskoj kulturi. Kako svi u sebi nosimo svoje zavičaje, možemo reći da su neki svoju domovinu prenijeli na zapad, ne samo duhovno, već i u praktično.
Želim posebno pohvaliti KUD „Petnjica“, iz Petnjice koje predstavlja zvijezdu tamošnje etno tradicije. Iako su izvođači uglavnom mlađe starosne dobi, zrelo i uigrano su odgovorili zadatku i poslužili svrsi. U njima prepoznajem sebe, odnosno momenat kada sam napustila svoj zavičaj i uputila se u Sarajevo, gde sam završila srednju školu. Potom se krajem 90-ih godina selim u Švajcarsku, gde uz rad završavam dodatno školovanje u Cirihu i usavršavam njemacki jezik…
Nakon završenog fakulteta u Njemackoj početkom novog milenijuma vraćam se u zavičaj gde počinjem da radim kao tumač stranih jezika, tokom ponovne izgradnje i povezivanja opština sa teritorije bivših republika Jugoslavije.
Krajem 2003. našla sam radno mjesto u Volendamu, nedaleko od Amsterdama. Ovaj gradić još uvijek nosi titulu jednog od najlepših ribarskih gradića u Evropi. Prezentovala sam za nekoliko većih, čuvenih domaćinstava volendamsku tradiciju, kao i proizvodnju čuvenih holandskih sireva. Obučena u tradicionalnu volendamsku nošnju, zainteresovanim posjetiocima iz raznih krajeva svijeta, pričala sam o porijeklu i svojstvima „Gaude“ i „Edamera“. Radila sam to jako uspješno, uz veliko zadovoljstvo. Osećala sam se kao da prezentujem nešto svoje, iako nisam tu odrasla.
Menadžer i domaćini kompanije „Willig“bili su ponosni i veoma zadovoljni mojim radom. Nakon 3 godine rada dali su mi predlog da takav model rada prenesem u Srbiju i Bosnu, uz prenos tehnologije izrade „Edamera“ i „Gaude“. Pošto sam veliki ljubitelj tradicije i organske hrane domaće proizvodnje, odlučila sam da takav projekat započnem u svom rodnom selu Crhalj. Angažovala sam svoje komšije, prijatelje, rodbinu i uspeli smo da ponudimo najzdravije pršute, kozji i ovčiji sir, domaće mlijeko, sveže, domaca peciva i pite, našim turistima iz Evrope. U ambijentu divne drvene seoske kuće, sa organski gajenim paradajzom i paprikom, naši gosti su mogli, gledajući prelijepe crhljanske predele da se putem interneta povezuju sa svojim radnim obavezama, da završavaju nedovršeno, u ambijentu bez stresa, gde priroda harmonično upravlja životnim ritmovima.
Danas obilježavam 14 godina od osnivanja ideje etno-kulturni seoski turizam. Ova ideja nastala je u Crhlju, gde sam pored izgradnje etno-kuće, uz pomoć familije koja mi je ustupila seosku kuću, otvorila i mini-muzej sa artefaktima i starinama koje su mi ustupili rođaci u Crhlju, u želji da što bolje očuvaju svoju tradiciju i prikažu je svijetu. Bijelopoljski muzičari i Limski Biseri su za sve naše goste, uz zvuke tamburice prenijeli naš izvorni sevdah, najlepše ljubavne pesme, koje su izmamile sjetu i probudile duše naših gostiju. Iako riječi nisu razumeli, odlično su prepoznali emocije i raspoloženje o kojima naše pesme govore.
Možemo se pohvaliti raznim dobrim iskustvima i uspjehom koji je donijela interakcija savršene prirode, domaće proizvodnje organske hrane, sa posjetiocima kako iz regiona, tako i iz cijelog svijeta. Minulog ljeta imali smo jedinstvenu priliku da na posjedu u Crhlju dočekamo čuveni sportski biciklistički klub „Ursen“ iz Holandije. Moram se pohvaliti, u nadi da me nećete doživeti kao neskromnu, da je svake godine ostvaren izvjestan napredak u radu i organizaciji seoskog turizma. Tu bi trebalo spomenuti nekoliko bitnih projekata kao što je prvi autokamp osnovan u Vranješkoj dolini, opštine Bijelo polje, kao i nekoliko bitnih projekata širom Balkana.
Da bi sve ovo preživjelo i ostalo budućim generacijama, ovom prilikom apelujem na sve ljubitelje ovog vida turizma da se ne ustručavaju i da računaju na moju pomoć. Naravno, potrebna je i veća podrška lokalnih i državnih vlasti, ona je uvijek dobrodošla. Jer održavati čistu okolinu na selima nije lako finansijski izdržati, kao što nije nimalo jeftino održavanje starih objekata i našeg kućnog muzeja.
I za kraj, još jednom iskazujem svoje oduševljenje i pohvaljujem sve organizatore udruženja „Bihor“. Poseban pozdrav upućujem Faizu Softiću, poznatom književniku porijeklom iz Bihora i Hamdiji Rastoderu koji su sjajno i na originalan način organizovali ovaj festival.
Hvala i svim članovima ZK „Bihor“ na čelu sa predsjednikom udruženja dipl. Ing. Eskom Halilovićem na uspjehu vrijednom pažnje i poštovanja.
