Tridesetog juna, ove godine, u gradskoj sali luksemburškog gradića  Tetaonž, pred oko stopedeset ljubitelja knjige, održana je jedna od najboljih promocija knjiga kada su u pitanju doseljenici iz Crne Gore i Balkana u Luksemburg – Slučajni susret, autora Remzije Hajdarpašića.
Sala je bila prepuna. Uz punu koncentraciju, publika je imala priliku slušati kako je nastajala ova knjiga i kakve poruke nose priče Remzije Hajdarpašića.
Inače, pojavljivanje ovog autora dogodilo se s pojavljivanjem revije Bihor, u kojoj on redovno objavljuje značajne priloge, a još 2009. god, tek pošto je napisana prva priča iz ove knjige „Zakopano zlato“ – ona je i uvrštena u Antologiju savreemene bošnjačke pripovjetke koju je u Skoplju priredila profesorica Fatima Škrijelj.
Promoteri ove knjige bili su: književnik Faiz Softić, profeorica književnosti Hanifa Halilović – Krasnić, književnica  Selva Ramčilović – Šabotić i književnik Sead Ramdedović , svi oni žive u Luksemburgu i bave se književnošću.
Promocija nije bilo lišena ni humorističkih pasaža, što je samoj promociji dalo posebnu draž i učinilo da se i publika dodatno zabavi, tako da je sve odisalo istinskom interakcijom publike i promotora.
Knjizevnik Faiz Softić u svom nadahnutom izlaganju rekao je da Remzija Hajdarpašić, čak i da ne piše ništa više – sa ovom knjigom koja sadrži devet priča, raspoređenih u četiri ciklusa, ostaje upisan u značajne književne stvaraoce Bošnjaka u Crnoj Gori i naglasio:
– Ne postoji čovjek na planeti koji ne posjeduje senzore u svojim čulima, opaža spoljne i unutarnje dodire, ali je malom broju ljudi podarena datost tvoračke moći, da tu čulnost pretoči u literarnu riječ; i tu je pisac u povlaštenom položaju jer i bol i radost kada se spuste na papir – postaju podnošljiviji.
Tom vrstom datosti raspolaže autor briljantne knjige priča „Slučajni susret“ Remzija Hajdarpašić, po vokaciji ing. mašinstva, a po pozvanju Neba – pisac.
Jedan od najvećih slikara svijeta, po meni i apsolutno najbolji svih vremena Van Gogh je govorio: „U meni gori vatra, ali je malo ko vidi i osjeća i tek poneko od prolaznika uoči njen dim“,  tako je i sa piscima; mi u našim susretima i druženjima ne možemo dokučiti šta sve gori u njihovoj nutrini, i ponekada samo naslućujemo da su na pomolu djela koja će ostati kao svjedočanstva o postojanju.
Nedavno smo, naglasio je Softić, sa najboljim đacima bihorskih škola, posjetili muzej željezne rude u Rumelanžu, vidjeli smo i čuli mnogo toga, pa i to kakav je bio sastav iskopine – rude iz koje se cijedilo željezo, pa lijepo piše da je željeza u rudi bilo 34%. Tako je  u svemu; u svakom čovjeku postoji šljaka i aktivna supstranca. U piscima također imamo više i manje talenta, postoje ljudi sa viškom talenta, ali i onih sa opasnim manjkom talenta, ali megalomanskom željom za pisanjem. Remzija Hajdarpašić posjeduje višak talenta. Vidi se to iz svake njegove priče, a pogotovu u Zakopanom zlatu, Očevoj kletvi i Slučajnom susretu…
Prof. Hanifa Halilović – Krasnić je detaljno elaborirala fragmente pojedinih priča i naglasila kako joj je čitanje ove knjige pričinjavalo istinsku radost i zadovoljstvo. Dok se Selva Ramčilović – Šabotić  osvrnula na slikovitost u pričama Remzije Hajdarpašića, a književnik Sead Ramdedović naglasio kako je u sedamnaest godina koliko živi u Luksemburgu došlo do ogromnog preokreta kada je u pitanju kultura, i da je evidentno da se mnogo više čita i da knjiga među doseljenicima iz Crne Gore i sa Balkana u Luksemburgu – postaje značajan subjekt i zauzima važno mjesto u njihovim kućama.
Prisutnima se obratio i predsjednik ZK „Bihor“ Esko Halilović, koji je naglasio značaj protažiranja kulture kao osnovnog identifikacijskog elementa svakog naroda. On se zahvalio prisutnima, autoru i promoterima, jer je svako od njih, na svoj način, zaslužan za procvat kulturnog ambijenta među doseljenicima iz Crne Gore i Balkana u Luksemburgu.
Na samom kraju i autor se zahvalio prisutnima i promoterima i ispričao nekoliko humorističnih anegdota iz života u Luksemburgu, a sve je to vezano sa pričama koje se nalaze među koricama ove knjige.
Izdavač knjige je Bosanska riječ iz Tuzle, a autor je napravio i jedan vrlo neobičan gest – odlučio je da se knjiga ne prodaje. Kompletan tiraž biće poklonjen – samo neka se čita, naglasio je autor.

F.S.