Povodom 25 godina od zločina u Štrpcima, predstavnici lokalne uprave opštine Petnjica juče su su poližili vijenac na spomen obeležju u Bijelom Polju. Vijenac je položio predsjednik opštine Samir Agović, a delegaciju su osim njega, činili Mithad Cikotić i Elmir Šabotić u ime lokalne uprave, zatim predstavnici NVO sektora Bećo Šabotić i Faik Adrović, direktor Osnovne škole Rifat Ramčilović, koordinatr Centra za socijalni rad za opštinu Petnjica Rifat Skenderović, u ime bratstva Rastodera, Senad i Zeno.

„Danas je bila prilika da budemo sa porodicama stradalih žrtava u Štrpcima i da podijelimo osjećaj gorčine i nezadovoljstva što ovaj zločin nije do kraja ispitan od strane nadležnih organa BiH i republike Srbije. Ovaj se zločin desio prije 25 godina, a do sada su samo dva vinovnika ovog zločina osuđena, a ostali još nijesu privedeni pred lice pravde. Danas smo svi uz porodice žrtava koje ne samo što nijesu saznali istinu o stradalima, već koje teško žive jer im je ugrožena životna egzistencija i moramo kao društvo biti svjesni da nijesmo dovoljno učinili za njih. Vjerujem da će pravda ipak doći, a da smo mi dužni da, sa puno senzibiliteta, se odnosimo na život i rad ovih porodica kojima je potrebno pomoć i briga šire društvene zajednice“, saopštio je Samir Agović prilikom polaganja vijenca na spomen obeležju u Bijelom Polju.

DENIS BOŽOVIĆ

Povodom 25. godišnjice otmice putnika iz voza „Lovćen“, sa linije Beograd – Bar, 27. februara 1993.godine

Povodom današnje – 25. godišnjice otmice i svirepog ubistva najmanje 19 putnika iz voza „Lovćen“ sa linije Beograd – Bar, poziv svim relevantnim predstavnicima i institucijama Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Evropske Unije da, konačno, spriječe dalju kompromitaciju prava i pravde i stvore uslove za adekvatno apsolviranje istine o ovom zločinu.
Otmica putnika iz voza “Lovćen”, podsjetimo, dogodila se na Željezničkoj stanici Štrpci, kod Priboja, 27.februara 1993.godine, kada je srpska paravojna formacija iz Višegrada, samo zbog biljega imena, izvela iz pomenutog voza 19 putnika od kojih su 18 bili Bošnjaci i jedan Hrvat, a njih 8 državljani Crne Gore(Senad Đečević(16), Ismet Babačić(30), Esad Kapetanović(19), Iljaz Ličina(43), Fehim Bakija(43), Šećo Softić(48), Rifat Husović(26) i Jusuf Rastoder(54). Sa njima su bili i: Halil Zupčević(49) izbjeglica iz Trebinja sa boravištem u Rožajama, kao i Zvjezdan(Halitov) Zuličić(23) iz Sarajeva sa boravištem u Novom Sadu, koji se bio uputio u posjetu ujacima Đikanovićima u Nikšiću, te Adem Alomerović(59), Rasim Ćorić(40), Fikret Memović(40), Fevzija Zeković(54), Nijazim Kajević(30), Safet Preljević(22), Džafer Topuzović(55), Muhedin Hanić – svi iz Prijepolja, kao i Tomo Buzov, oficir u penziji iz Beograda, koji se bio uputio u posjetu sinu na odsluženju vojnog roka u Podgorici.
Kako će se, nešto kasnije utvrditi, otmičari su otete, sa Željezničke stanice „Štrpci“, sproveli do sela Prelovo. U fiskulturnoj Sali lokalne Osnovne škole u Prelovu su ih pretresli, oduzeli im novac i druge vrijedne stvari, a zatim ih pretukli, da bi ih, nakon toga, vezali žicom i kamionima odvezli u okolinu Višegrada. U ataru sela Mušići su ih pobili. Najstarija žrtva je imala 59, a najmlađa 16 godina.
Prvi i još Jedini suđeni osuđeni za otmicu i likvidaciju otetih putnika, kojima je jedina krivica bila što su pripadali drugoj nacionalnosti, jeste NebojšaRanisavljević iz Despotovca. Crnogorskoj policija je uspjela da mu uđe u trag i uhapsi ga, oktobra 1996. godine. Optužnica protiv njega je podignuta marta 1997. a prvostepena presuda, od 15 godina zatvora,koje su već odslužene, izrečena je 2. septembra 2002.godine.Tokom suđenja Ranisavljeviću, utvrđeno je da je paravojnom grupom koja je izvršila otmicu rukovodio Milan Lukić, koji je, nakon rata, uhapšen i osuđen od strane međunarodnog – Haškog tribunal na doživotnu robiju, ali za druge zločine, dok za otmicu u Štrpcima nikada nije odgovarao.
U jezeru Perućac 2009, odnosno 2010, pronađena su tijela Halila Zupčevića iz Trebinja, Rasima Ćorića iz Prijepolja, Jusufa Rastodera iz Savin Bora, kod Petnjice i Ilijaza Ličine iz Bioče kod Bijelog Polja.
Zajednički istražni tim BiH i Srbije je, tek 5. decembra 2014. godine, uhapsio još 15 osumnjičenih osoba – pripadnika Vojske Republike Srpske i paravojne formacije “Osvetnici”, pet na teritoriji Srbije i deset na teritoriji BiH.
Sud BiH je, potom, potvrdio da je, zbog otmice 20 putnika iz voza Beograd – Bar 27. februara 1993. godine u mjestu Štrpci kod Priboja, 19. maja 2015. godine potvrdilo optužnicu uprotiv: Luke Dragičevića, Bobana i Petka Inđića, Obrada i Novaka Poluge, Dragana Šekarića, Olivera Krsmanovića, Radojice Ristića, Vuka Ratkovića i Miće Jovičića.
U Srbiji je, zbog otmice u stanici Štrpci i zločina koji je uslijedio, uhapšeno pet osoba: Gojko Lukić, Ljubiša Vasiljević, Duško Vasiljević, Jovan Lipovac i Dragane Đekić, a optužnicu protiv njih Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiglo je početkom marta 2015. godine. Nažalost, Apelacioni sud Srbije je, zbog navodnih procesnih smetnji, odbacio optužnicu Tužilaštva za ratne zločine, tako da je dalja sudbina pocesa, umnogome, neizvjesna.
Zar, upravo, sve navedeno nebi trebao biti i dovoljan razlog nadležnim evropskim i evro-atlantskim institucijama da od svih koji istinski plerdiraju da budu dio evropske porodice zahtijevaju i drugačije konkretno ponašanje.
U najmanju ruku bilo bi sasvim logično, očekivati konkretnu podršku, bezmalo, višegodišnjoj inicijativi Foruma Bošnjaka Crne Gore, da se – u okviru civilnog sektora, Skupštine Crne Gore ili Vlade – formira Istraživačko – dokumentacioni centar, koji bi, konačno, prikupio i na odgovarajući način valorizovao sve relevantne činjenice o svim slučajevima sa elementima zločina iz posljednje jugoslovenske ratne drame.
U protivnom, i same evropske institucije biće svojevrsni saučesnici klasične kompromitacije prava i pravde.
Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore će, inače, i danas – 27. februara u 11 sati, na spomen obilježjima civilnim žrtvama ratova, u Podgorici i Bijelom Polju, položiti 19 ruža za 19 nedužnih žrtava zločina na Željezničkoj stanici “Štrpci”, kod Priboja.
Biće to samo mali javni znak pažnje prema žrtvama, kao i poruka da žrtve, ali ni zločine i zločince nikada ne možemo i nećemo zaboraviti.

ZA FORUM BOŠNJAKA CRNE GORE
Rifat RASTODER (IZVOR FACEBOOK)

Riječ urednika revije “Bihor”:

Zahvaljujući velikom broju, prije svega prosvijećenih Bihoraca, razasutih širom svijeta, čulo se za Bihor. Nije to samo onaj Bihor iz kolosalnog romana Ćamila Sijarića Bihorci, već i onaj drugi, sa mnoštvom pozitivnih atributa. Na razne načine, svako shodno svojim mogućnostima i poziciji, Bihorci su pričali i pričaju sagu o Bihoru, čudesnom kraju Sandžaka, smještenom na sjeveru Crne Gore. Ovdje svakako prednjači udruženje ZK „Bihor“ iz Luksemburga, koje okuplja veliki broj doseljenika iz Bihora. No, usuđujem se istaći imena dvojice ljudi koji su na različite načine puhnuli pod krila Bihoru i pomogli mu da uzleti: Haćim Duraković i Mirsad Rastoder. Njihov entuzijazam je pomogao da se, ne samo čuje o Bihoru, već i da jedna učmala sredina, opet kažem, svako na svoj način, probudi iz dugogodišnjeg drijemeža. Haćim Duraković se nesebično zalagao da ovaj kraj privredno profunkcioniše, a Mirsad Rastoder, uvodeći niz programa kulture – otvorio je Bihor na sve četiri strane svijeta. Ali nisu sami, veliki je broj onih koji su na istom tragu, pa i brendiranje bihorskog ćilima za što je zaslužna ekipa ljudi iz opštine Petnjica na čelu sa Ismetom Ikom Latićem, ubraja se u važne iskorake, poput festivala Zavičajne staze ili otvoranja fabričkih pogona u Bihoru krajem prošloga vijeka, proboj puta kroz Hučaljku, od Lješnicu do Bioče, za što se istinski i sa puno nade i ambicija zalagao jedan broj intelektualaca i pregalaca. Onih koji su vizionarski otvorili trasu puta preko Savina Bora i Kruščice prema Pešteri. Povratak statusa opštine Petnjici i potom niz kapitalnih projekata od kojih su najvažniji izgradnja opštinske zgrade i dionica modernog magistralnog puta Petnjica – Podvade očit su dokaz da u Bihoru nikada više neće biti kako je bilo. U istorijske pomake ovoga kraja ubraja se svakako i otvaranje radija Petnjica u Petnjici, kojega su pokrenuli poznati crnogorski novinar Samir Rastoder i Raif Adrović koji je na svečanom otvorenju, prije tri godine, pred prepunom salom Doma kulture u Petnjici, kroz suze izgovorio da ovaj projekat posvećuje svim Bihorcima, a posebno svom rahmetli ocu Mujanu.
Veliku pomoć zavičaju pružili su ljudi okupljenih i oko udruženja: “BD Fond”, “Luksemburg – Crne Gora”, “BKZ Luksemburg” te “Kooperacija Luksemburg – Crna Gora” kao i KUD “Evropa”. I to jeste vrijedno svakog poštovanja. Mnogo je još onih koji žive i rade izvan granica zavičaja i zemlje porijekla, a nesebično pomažu zavičaj i nemoguće ih je sve pobrojati.
Zahvaljujući još i društvenim mrežama i raznim medijima, kroz razne kulturne i humanitarne aktivnosti, Bihorci su pronijeli ime ovoga prostora i na posve originalan način predstavili ovaj čudesni kraj podijeljen imaginarnom crtom na gornji i donji dio. Donji se nalazi na prostoru opštine Bijelo Polje i čine ga dvadesetak sela, dok je gornji na području opštine Petnjica i također ga čine dvadesetak sela, sa nadmorskom visinom od 600 do 1750 metara (Musina jama). Pitom kraj s umjerenom kontinentalnom klimom na većem dijelu svog prostora. U nekim selima vrijedna domaćinstva uzgajaju čak i lubenice.
Kraj Bogom dan za poljoprivredu i stočarstvo. Ali počesto su navike ispred objektivnog stanja, pa tako vječita navika Bihoraca da odlaze u potrazi za boljim, nije mimoišla ni najnovije generacije. Ide se na razne strane svijeta, ali se jedan broj onih koji su otišli istinski založio da se ne zaboravi rodno ognjište i da se Bihor i ono što ga čini takvim kakav jeste iznese na bajrak.
Skoro da nema univerziteta u regionu, a posebno u Crnoj Gori i BiH, koji nema profesore Bihorce.
Ne znam da li igdje na svijetu postoji kraj u kojem živi toliko originalnih priča i njenih kazivača. I nije čudo što je sa toga prostora toliko afirmisanih pisaca, slikara… Posebna draž kraja su usmeni pripovjedači kojih je u svakom selu, a kada oni otpočnu priču – sve se ostavlja, zaustave se volovi u njivi, konj na putu, sjekač spusti sjekiru, kopač odloži motiku…
Kada je novinarka beogradske Politike u jednom intervjuu upitala Ćamila Sijarića otkud to da ljudi tamo tako lijepo pričaju, Ćamil je odgovorio:
„Tamo gdje se teško živi – lijepo se priča“.
Evo ilustracije:
Godine su osamdesete prošloga vijeka. Jednoj postarijoj Bihorki na um palo da ode do Sjenice i da tamo nađe jednog profesora iz Donjeg Bihora koji je u Drugom svjetskom ratu bio u partizanima. Hoće da joj posvjedoči da je ona partizanima iznosila hranu. A ženska ćud je naopaka: riješi li nešto – ne odustaje lako. Na putu prema Sjenici zanoći u kući svoje kćerke i zeta u selu Sipanju, nadajući se da će joj zet ujutru posuditi i konja i dijete da je isprati bar do Pešteri, ali zet se pravi nevješt i baca snopove ječma po gumnu, hoće da vrše. Starica vidi da od konja nema ništa. Lijepo se obuče, pritegne opanke i zovnu svoga zeta imenom:
„Ramkoooo! Eto, odoh ja, a vala kada umrem ni na grob te ne tražim“, veli mu.
“Doći ću ja, stara, doći; kad bude hodža pitao: ljudi, kakva je bila ova žena, da mu kažem” – odgovori zet.
Pune su bihorske kuće ovakvih priča, pa nije ni čudo što mnoga sela u Bihoru imaju bar jednog afirmisanog pisca koji kroz svoja djela pronosi ime zavičaja. A zavičaj je vrelo sa kojega se napajaju i oči i duša.
I da zaključimo, posvećenost Bihoraca, kako onih u Bihoru tako i onih rasutih širom planete – svome zavičaju, itekako je uticala na vraćanje Petnjici statusa opštine, a aktivnosti koje se sprovode poslije vraćanja statusa, kako u Bihoru tako i širom svijeta – potvrđuju da je to bila iskonska potreba i duboko promišljen plan od kojega će imati koristi ne samo Bihor, već i cijela Crna Gora.
Faiz Softić

Da je problem divlje deponije u blizini Hodrovice znatno veći sa mnogo ozbiljnijm posledicama, ukazuje i predsjednik NVO “Centar za seotski razvoj” i predsjednik MZ Radmanci Enver Rastoder.

Rastoder je inicirao da se ova pećina dobije status kulturno-istorijskog spomenika.

“Moja inicijativa je na razmatranju. Pećina Hodrovica bi trebal da se uvrsti u prostorno-urbanistički plan zato što je ona jedno od kulturno istorijskih znamenja Bihora. Stvaranjem divlje deponije ima dalekosežnije posledice ne samo u kulturološkom smilu, već i za stanovnike u neposrednoj blizini. Tačno na dijelu gdje se nalazi divlja deponija, nalazi se pješačka staza koju je NVO radila u sklopu svojih aktivnosti na izradi i markiranju pješačkih staza. A ono što je značajno i na šta posebno želim da skrenem pažnju jeste u činjenici da se u samom podnožju deponije, nedaleko od nje, nalazi malinjak porodice Ramčilović, kao i na to da se u neposrednoj blizin, u donjoj zoni smetlišta, nalazi veći broj bazena za vodu za kompletan dio naselja Ramčilovića. Možemo samo zamislit kolik štetnih materija cijeđenjem ode pravo u bazene sa pitkom vodom. Molimo nadležne da povedu računa i iznađu rješenje kako bi se zaustavilo dalje odlaganje smeća na pomenutoj lokaciji i zajedno sa građanima Ponora, Radmanaca i Lagatora da se to sanira i ukloni dok još nije kasno”, istakao je Enver Rastoder.

DENIS BOŽOVIĆ