Petnjički fudbaleri su juče na stadionu u Gusarama pobijedili ekipu
FK Fair play iz Bijelog Polja rezultatom 3:0.
Strijelci Emil Adrović u 18. i 40. minutu, i Nikola Praščević u 75.
,,Danas smo imali i nekoliko mlađih igrača u svom sastavu. Lagano smo odnijeli pobjedu rezultatom 3:0. Zadovoljni smo kako je protekla utakmica i nadamo se da ćemo u ovom duhu i nastaviti“ kazao je za portal radija Petnjica trener FK Petnjica Novo Cimbaljević.
ALMINA ŠABOTIĆ
Centralna proslava Dana nezavisnosti Crne Gore u Luksemburgu, održat će se 18.maja, 2019.god. (subota ) u gradu Šiflang na adresi: Halle Polyvalente rue Denis Netgen.
Centralnoj proslavi će prisustvovat visoki zvaničnici Crne Gore i Luksemburga, diplomate Crne Gore kao i predstavnici opština iz Crne Gore i Luksemburga.
Za muzički dio je zadužena Branka Šćepanović i Haris Šabotić kao i KUD “Evropa”.
I ove godine, proslava Dana nezavisnosti zajednički organizaciju: Udruženje “Letzebuerg – Crna Gora”, Zavičajni klub “Bihor”, Belgijsko – crnogorsko prijateljstvo “Montenegro”, Crnogorsko – Njemačko udruženje “Montekeln”, Kosovosko – bošnjačko udruženje “Vitomirica”, Bošnjačko Donatorski Fond ( BDF ) iz Luksemburga i Udruženje Luksemburg – Crna Gora.
Početak je zakazan za 20 časova.
DENIS BOŽOVIĆ
PRIČE IZ ŽIVOTA
Bezbroj puta se pokazalo da nema istinske literature bez istinski proživljenog. Kada se dijelovi proživljenog djetinjstva i života, posebno akcentiram djetinjstvo, pretoče u literarni tekst i kada još taj tekst izvire iz pera onoga koji se kao Orfej provukao kroz trnje i kamenja života, i preživio mnoge busije izrežirane scenografijom mukotrpnog života – onda dobijamo potentnu naraciju koju s pravom vrstamo u prepoznatljivo i autentično pripovijednaje koje zauzima značajno mjesto na lestvici bihorske pripovjedačke škole.
Ferid Muratović, poslije tri stihozbirke, koje uglavnom govore o sekvencama iz njegovog života, osmjelio se i oprobao i u proznoj formi, gdje nije pokazao vrhunsko zanatsko majstorsvo pripovijedanja, ali jeste svakom pričom preslikao događaj, a njegove kratke pripovijesti posjeduju svu onu vrstu književnog bogatstva za kojom vapi savremena književna scena na Balkanu: Imamo humor, satiru, ironiju, bezbroj metafora i preciznih poređenja metamorfoziranih u nezaboravne književne slike.
I, možda je najbolje, prepustiti čitaocu da sam da svoj sud o ovim pričama, bez sugestija i razvodnjavanja nabijenih književnih slika i prepoznatljive bihorske leksike.
Ono u što sam apsolutno siguran, budemo li imali režisere i scenariste bihorskog kova i porijekla – taj, pored još mnogih autora, sljedbenika bihorske književne škole – neće moći zaobići ni životne priče Ferida Muratovića čije djetinjstvo jeste bilo tugaljivo, ali, bez ikakve sumnje, i inspirativno za pisca, a posebno za pozorišne predstave kojima se želi pokazati da su putevi uspjeha poplačani trnjem i kamenjem, a Ferid ih je prošao bosim nogama.
Imajuću sve to u vidu sa punom odgovornošću kao čitalac i pisac, i kao neko ko je često bdio nad Feridovim perom, preporučujem ovu skromnu knjiga priča za objavljivanje. I radujem se njenom pojavljivaju.
Faiz Softić
Kompanija “Talas Bihora”, u čijem sastavu radi Radio Petnjica i portal radiopetnjica.me, je ovih dana postavila prvi reklamni bilbord u Petnjici na samom ulazu, kod motela.
Vjerujemo da je to još jedan segment koji će upotpuniti medijsku ponudu u bihorskom centru i još jedan način da se promovišu vrijednosti koje naš kraj ima.
Bilbord je dimenzija 4×3 metra.
Predsjednik OO BS Petnjica Adnan Muhović čestitao je Dan bošnjačke nacionalne zastave svim Bošnjacima.
“Poštovani Bošnjaci, sretan vam 11.maj DAN BOŠNJAČKE NACIONALNE ZASTAVE! U ime Bošnjačke stranke i u svoje lično ime čestitam vam ovaj naš blagdan koji je jedan od najvažnijih datuma u istoriji bošnjačkog naroda. Narod koji ima svoju zastavu i koji je s ponosom ističe ima i svoj identitet i karakter, svoj ponos i štit.
Naš bošnjački bajrak se viorio od pamtivijeka na ovim prostorima i svjedočio o postojanosti našeg naroda, njegovoj hrabrosti da se očuva od različitih nasrtaja, ali i plemenitosti koju je u toj borbi za opstanak pokazivao.
Jer, tamo gdje cvjeta ljiljan obasjan svjetlošću polumjeseca, tamo je bošnjački narod uspio da se razvije i gradi budućnost skovanu prije više vjekova u svojoj matici.
Neka se viori naš bajrak širom naših prostora i diljem naše dijaspore. SRETNO”, stoji u poruci prvog čovjeka OO BS Petnjica Adnana Muhovića.
Radeći svoje poslednje uključenje uživo iz Luksemburga iz prostorija ZK Bihor, sekretar kluba, Hamdija Rastoder me je, onako na prepad, pitao – “Deno, kako ste se Vi osjećali ovdje kod nas“.
Zatečen na trenutak, potpuno uvučen u njihov svijet, zastao sam i odlutao pogledom, pokušavajući da pohvatam svoje misli kako bih adekvatno odgovorio na “provokaciju”. Nije bilo dovoljno dobrih riječi za opisati kako je to otići tako daleko od svog kraja, a osjećati kao da si kući. Baš tako sam se osjećao u Luksemburgu, među Bihorcima đe su kilometri razdaljine izbrisani iskrenošću, dobrotom i plemenitošću ljudi iz Bihora.
No, da krenem redom. Vele, tamo negdje, u dalekom Luksemburgu, nešto se slavi, ljudi se okupljaju, nešto se lijepo dešava. Deveti susreti dijaspore u organizaciji ZK Bihor ili teferidž dobrih domaćina postao je već tradicija. Jer deveti put raditi nešto ovako kvalitetno i vrijedno je tradicija vrijedna poštovanja.
I kako odoljeti prilici da i sam budem dio tako lijepe priče. Jutro na autobuskoj stanici, početak novog dana i početak posebne priče za mene, kao novinara Radija Petnjica. Dok slušam, za uši i dušu, prijatnu muziku sa zvučnika autobusa, posmatram moje buduće saputnike na putovanju dugom 2 000 kilometara i one koji su došli da ih isprate, da im požele sreću na putu. Zagrljaji, poljupci, suze u očima, neki osmijeh, briga, strepnja, neizvjesnost…čitav pregršt osjećanja na samom ulazu u autobus Reisenbusa Montenegro. Nijesam mogao da se otmem utisku i činjenici da je puno više palo iskrenih zagrljaja i poljubaca na autobuskim stanicama nego li ispred matičara. Autobus Reisenbusa Montenegro polazi, jedni odlaze, a drugi ostaju. Šta me čeka? Slatka strepnja i uzbudjenje mi daje polet i misli se roje dok u komforu i sigurnoj, profesionalnoj vožnji vozača Reisena gutamo kilometre sve bliže suštini moje priče.
Luksemburg, država sa 170 nacija. Kod nas na Balkanu svako pleme je nekako nacija. Ali da ne upoređujem. Ne bi me to daleko dovelo.
Prvi korak pri izlasku iz autobusa načinjen na luksemburškom tlu, bio je pomalo dezorijentisan, sa određenom dozom straha od neizvjesnosti. Ali, umjesto da lutam pogledom i pitam se kuda i kako, kao što su prvi doseljenici iz Bihora, odmah me je dočekao srdačan pozdrav i ozareno lice domaćina.
“Dobar dan, merhaba Denise Božoviću. Dobro došao”, uz zagrljaj rekao mi je jedan od domaćina Raif Adrović.
Umor je kao nekim čudom ostao na autobuskoj stanici, iza mojih leđa dok sam ćaskao sa svojim domaćinom na putu prema njegovom domu, a zapravom mojem 2000 kilometara daleko od Petnjice i Berana.
Po dolasku osjetio sam se pomalo kao dijete koje je došlo kod nane ili majke koja se svojski potrudila da se osjetim toplo i ugodno.
“Ajde uđi, ne izuvaj se”, reče domaćin. Rekoh, “možda je i bolje s obzirom na to da sam putovao 20 sati”.
Nakon kratkog okrepljenja i muhabeta sa domaćinima krenuo sam na “zadatak” iako obilazak Bihoraca nijesam osjećao kao nametnuti ritam već zadovoljstvo.
Od jednog do drugog, od kuće do poslovnih lokala, od mladog do starog, tekli su naši razgovori. I od prvog do poslednjeg sam bio siguran u jedno – ovo su ljudi koji, ne samo da rade za lično dobro, oni rade za dobro ove zemlje koja ih je prigrlila kao svoje, ali i za svoj zavičaj koji sa takvim ponosom i sjetom pominju i ističu svuda, na svakom koraku, u svakoj prilici. Članovi ZK Bihor rade za Petnjicu, Bihor…oni rade za Crnu Goru.
“Ovdje se patriotizam mjeri poštovanjem zakona i plaćanjem poreza. Kao i svuda na zapadu. Mi to činimo i tako bi trebali i ovi naši u Crnoj Gori i Bihoru. Da se ne busaju u prsa i mjere krvna zrnca jedni drugima jer tako niđe neće doći. Ovdje me niko nikada nije pitao šta sam”, rekao je jedan od sagovornika.
I kako se naš čovjek lako navikne na zakone koji svi poštuju, tako sam i ja svoju potrebu za nikotinom morao zadovoljiti van prostorija Kluba. Kroz kolutove dima posmatrao sam veselu i nasmijanu grupu ljudi koja se očigledno jako dobro zabavljala. Slušajuci spolja prigušenu graju nisam mogao da se otmem utisku da se ipak nalazim u Petnjici i da ću svakog časa ugledati nekog od njenih stanovnika tu na ulici. Nevjerovatno je koliko su ovi ljudi ostali svoji, koliko baštine svoje porijeklo i korijene. Gledajući njihova zadovoljna lica obuzima me duboko poštovanje prema njihovoj ljudskoj veličini, jednostavnosti zavičajnog lica ovih uspješnih, ostvarenih i cijenjenih ljudi.
“A ulazi unutra, đa`o ti ga popušio“, promrlja jedna glava koja se pojavila na odškrinutim vratima balkona.
Vjerujući da sam već doživio najbolji primjer apsolutnog gostoprimstva zaputio sam se prema prostorijama BD Fonda.
“Dobro došao Božoviću. Bujrum”, kratko reče domaćin i dodade – “sjedi, ovdje ti je najbolje”.
Dočekan sam sa takvim osmjehom koji razoružava da sam pomislio kako duša ovih ljudi nema cijenu. A kako bi imala kada su se posvetili božanstvenom humanom radu – obrazovanju i brizi o jetimima (siročadima).
Provodeći vrijeme s članovima ova dva kluba, shvatio sam da nije čudo što ih je Luksemburg zadržao kao svoje. Još jedan dokaz da u čuda ne treba vjerovat, već da se za čuda treba boriti i raditi na način na koji to rade članovi ZK Bihor i BD Fond.
“Čemu vakat, tome i vrijeme”, rekli bi naši stari.
Dođe i taj dan, vrijeme da se ide put zavičaja i domovine. Trenutak koji sam dočekao sa vidljivom nervozom i glasnim psovkama. Jutro, pred povratak, bilo je obojeno nekom blagom tugom. Želio sam da imam još malo vremena sa ovim ljudima. Ne da bih čuo još informacija, još priča, već onako neobavezno da upijam njihovu neiscrpnu zdravu i pozitivnu energiju. Međutim, put je čekao. Ispraćen sam ništa manje srdačno od toga kako sam dočekan.
Odlazeći, blagi osmijeh mi nije silazio sa lica. Zadovoljan, ispunjen, bogatiji za jedno veliko iskustvo. Osvježene duše i pozitivnih misli putovao sam natrag u Crnu Goru. Kilometri su se topili zajedno sa mojim mislima i mirom koji sam osjećao. Idem natrag i nosim selam Petnjici.
I na samom kraju, ne mogu da odolim, a da ne napišem i nešto i o njima, zlim jezicima. Naslušao sam se priča i načitao komentara kako naši ljudi tamo više nijesu naši, kako su asimilovani.
Migracije ljudi postoje od kada je ljudskog roda, od kada je svijeta i vijeka. Razlozi migrativnih kretanja mogu biti ovi ili oni, način takođe. I mi smo tu gdje smo zahvaljujući migraciji i to smo što smo zahvaljujući nekom migrativnom kretanju. A što se tiče asimilacije, to je stvar poimanja. Bihorci su u Luksemburg otišli 2 000 kilometara daleko od kuće, praznih džepova, u zagrljaj neizvjesnosti, ali su strahu suprotstavili svoju volju i marljivost. I naravno, uspjeli! I ne samo da su uspjeli, već su upravo oni najbolji ambasadori svoje države i rodnog kraja, prije svega. Zar je malo to što firma koja ponosno nosi naziv BIHOR grije brojne luksemburške domove! Naš čovjek je to uradio – Bihorac, Petnjičanin! Zar je malo to što u skoro svim nazivima firmi stoji neki toponim iz Bihora i Crne Gore.
Zar je malo to što u nazivima firmi stoji neko bihorsko prezime. Ako uzmemo u obzir činjenicu da imamo Bihor skoro na drugom kraju kontinenta, zahvaljujući ljudima koji pošli iz zavičaja, onda svaka pomisao na asimilaciju u najmanju ruku ne pije vodu. Upravo su ti ljudi, naši Bihorci, heroji svakodnevnog života, koji nikada nisu zaboravili svoj kraj, već ga uvijek, sa ponosom i gdje god je moguće, promovišu i ističu.
Broj prijatelja/sponzora na devetim susretima dijaspore dovoljno govori. Vlasnici tih firmi su sa sobom ponijeli Petnjicu i njen duh u daleki Luksemburg.
P.S.
Pisac ovih redova po rođenju nije Bihorac, tako da svaka subjektivnost otpada.
DENIS BOŽOVIĆ
Djeca doseljenika sa Balkana pokazuju visok nivo integracije u moderno luksemburško društvo. Veliki broj njih obuhvaćena su spotom, gdje postižu zavidne rezultate. Jedan od njih je i mladi fudbaler – Emran Skenderović.
ZLATNI UNUK
Emran Skenderović, rođen je 02.10.2008., od oca Hasima Skenderovića i majke Sabine Mujanović. Njegovi roditelji vode porijeklo iz Bihora, a u Luksemburg doselili devedesetih godina . Prve korake u fudbalu započeo je u petoj godini života, i to u klubu “Union 05” Kayl-Tetange, gdje je igrao do svoje desete godine. U oktobra 2018. prelazi u klub F 91 Dudelange. Njegov prvi trener bio je otac Hasim.
Usto, odličan je učenik, a naravno dobar i poslušan, pa ga njegov deda Džeko zove i Zlatni Unuk. Njegov je san da jednog dana zaigra za reprezentaciju Crne Gore, zemlju porijekla njegovih roditelja.
Poznavaoci fudbala tvrde da je na pomolu još jedna velika fudbalska zvijezda iz Luksemburga koja će, kako mnogi tvrde, zasijati u nekom velikom evropskom klubu.
Ferid Muratović
Predsjednik OO Bošnjačke stranke Petnjica Adnan Muhović kritikovao je to što je na vratima administrativne zgrade opštine Petnjica objavljen spisak poreskih dužnika u opštini.
“Opština Petnjica je danas uradila nešto što nije nijedna lokalna uprava nikada. Javno je postavila spisak građana i poreskih obveznika koji duguju opštini određena sredstva na ime dugova na nepokretnost!
Ovo je po ko zna koji u nizu događaja kojim lokalna uprava omalovažava građane Petnjice koje je dovela na rub egzistencije i koje je raselila diljem Evrope od kako samostalno vrse vlast. U vrijeme svetog mjeseca Ramazana javno iznositi podatke ljudi od kojih mnogi žive na ivici siromastva, a zbog duga koji ne predstavlja veliko opterećenje opštini, zaista je nevjerovatno.
Ovo nijedna vlast nije radila i nigdje. Dakle, postoji zakonska regulativa i načini na koji se rješavaju ovi problemi, ali ni to nije sveto pismo i opština koja razbacuje novac na razne nepotrebne stvari, mogla bi i da pomogne onim građanima koji su lošeg imovnog stanja da izmire obaveze prema opštini.
Umjesto što su kupili motel za koji su od građana Petnjice uzeli 250 000€ mogli su za taj novac i te kako da poboljšaju stanje nasih građana i zaposle ljude, a ne da pričaju Markove konake i obmanjuju Bihorce sa lažnim projektima DPS-a koji koriste samo za predizborna obecanja i zbog kojih je bošnjačkom narodu trasiran put ka napustanju vjekovnih ognjišta.
Opština treba da bude servis građana, da ih štiti i pomaže, jer opštinu pored teritorije čini i narod. Bez naroda nema opštine. A ako im je cilj da ga ima što manje, samo neka nastave ovako. Vjerujem da će u vremenu koje je pred nama ovakve i slične stvari kojim se omalovažavaju i diskredituju građani prestati.
Neki u opštini bi da zgradu opštine pretvore u istureno odjeljenje DB-a, a čitav prostor Bihora u lovište, jer nije slučajno u strigom centru grada napravljen lovački dom. Tamo odakle se sele i iseljavaju ljudi dolaze životinje i divljač. Nekome je to valjda i cilj”, rekao je Muhović.
Na ulaznim vratima administrativne zgrade petnjičke opštine, postavljene je spisak poreskih dužnika po osnovu poreza na nepokretnost.
Spisak je postavila Služba javnih prihoda, a na njemu se nalaze imena građana koji nijesu izmirili svoje poreske obaveze za period od 2015. do 2018. godine.
Na spisku se nalazi 121 dužnik, a ukupna dugovanja su oko 25 hiljada eura. Kako nezvanično saznaje portal radija, Služba javnih prihoda je postavila spisak poreskih dužnika kako bi motivisala građane da izmire svoje obaveze i time izbjegnu preduzimaje zakonskih mjera protiv njih.
DENIS BOŽOVIĆ
