(Tekst je napisan i prvi put objavljen u reviji Bihor 2012. godine)

Narodna lirska pjesma Kaja, koja se godinama, ako ne i vjekovima, pjevala i pjeva na prostoru Gornjeg Bihora i to najčešće samo u nekoliko sela od Radmanske klisure do Turijaka, s pravom se može svrstati među najljepše lirske pjesme muzičke baštine bošnjačkog naroda uopšte. Doduše, ona se dosta sporo prenosila u druga bihorska sela i dalje; odnosile su je odive kao dio svoje spreme, odnosili je mladi Bihorci iz ovih sela u daleke zemlje i krajeve gdje su odlazili tražeći mjesto pod suncem.
A pjesma ko pjesma – primala se samo kod onih koji su imali sluha i u čijim dušama je bilo mjesta da se skrasi ovaj muzički dragulj od neprocjenjive duhovne vrijednosti.
Lirska poezija skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i saosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu. Kako taj doživljaj često podrazumijeva jednu jedinstvenu zgusnutu emociju, i izraz tog doživljaja u lirskoj pjesmi također karakterizira jaka zgusnutost. Zbog toga su lirske pjesme po pravilu kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju. Lirski izraz je karakterističan po svojoj izrazitoj ekspresivnosti (tj. izraženoj emocionalnosti), koja posebno dolazi do izražaja u ritmičnosti stihovne organizacije i po harmoničnosti pjesničkog oblika. U tom pogledu lirika, uz epiku i dramu, predstavlja jednu od temeljnih mogućnosti umjetničkog izražavanja – piše prof. Zdenko Lešić.
Nisam je prvi put čuo u Bihoru. (Iako sam relativno rano otišao iz ovog kraja, često sam mu se vraćao otvorenih čula.) Najvjerovatnije zato što se dio Bihora u kojem sam rođen nalazi izvan prostora gdje se najčešće pjevala ova pjesma. Prvi put sam je čuo 1995. u Luksemburgu, od čovjeka koji je rođeni muzički talenat ali ga je život skrenuo na druge i drugačije puteve – Isaha Agovića Ilja, koji je dobar dio života proveo radeći kao nastavnik u osnovnoj školi u svom rodnom selu Vrbici. No, Isah i nije jedini iz tog kraja koji je suštinsko zamijenio formalnim. Po njegovom kazivanju, on je ovu pjesmu prvi put čuo i zapisao od Fehime Agović rođ . Ličina, radnice u istoj školi. Fehima je ovu pjesmu donijela iz svog sela Radmance, gdje se u njihovoj kući pjevala skoro u svim prilikama. Obično su je pjevali utroje: sestre Nedžiba i Fehima i brat Ahmo.
Helem, odmah je uslijedila moja detaljna pretraga po antologijama i drugim zbirkama u kojima su sakupljane lirske narodne pjesme iz Sandžaka, Crne Gore i Bosne, ali je nigdje nisam našao zapisanu. I sam sam učestvovao u objavljivanju velike Antologije lirske narodne poezije muslimana Sandžaka, koju je, uz svesrdnu pomoć i korištenje ranijih istraživanja jednog broja sakupljača od kojih su neki bili i iz Bihora – Ismet i Hamida Rebronja, a od starijih Mahmut Adrović i Ćamil Sijarić – priredio veliki pisac i čuvar bošnjačke kulture u Crnoj Gori – Husein Bašić, ali ni tu je nisam našao, što znači da je to kulturni raritet – dragulj skriven međ bihorskim brdima.
Od trenutka kada sam čuo ovu pjesmu zalagao sam se da se usnimi, zaštiti i spasi od zaborava. Po tom pitanju Isah Agović je napravio prve korake: više puta je javno pjevao na skupovima, a u toku je i usnimavanje na CD-u.
Godine 1986. ekipa Radio -Titograda posjetila je selo Vrbicu i, u okviru emisije za selo, snimila ovu pjesmu. Otpjevali su je Fehima i Isah Agović. Bilo je to prvo pokazivanje pjesme Kaja široj javnosti. Sa bihorskih svadbi i posjedaka otišla je pravo na radio koji je, u to vrijeme, bio jako slušan. Do nevjerice začuđuje činjenica da se tada niko nije zainteresovao za ovu veličanstvenu pjesmu!
Po prvi put je otpjevana i na jednom velikom skupu; bilo je to ove godine na manifestaciji Zavičajne staze, Bihor 2011 ., gdje su je pred prepunom salom petnjičkog Doma kulture otpjevale žene od kojih se ova emocijama impregnirana pjesma i širila po bihorskim selima: Fehima i Nedžiba. Njihov brat Ahmo Ličina, sa kojim su je nekad pjevale, već godinama nije među živima.
Pjesma Kaja, nepoznatog autora, koju je narod godinama nadograđivao, ima zgusnutu pjesničku formu u kojoj dominiraju odjeci žala i tuge za voljenom djevojkom – zbog koje je njen dragi strpan u tamnicu. Iskazano kroz nekoliko strofa, ispričana je sva tragika onoga koji umjesto sa svojom dragom pod svilenim jorganom, čami u tamnici, toliko dugo da je već i brava na vratima zahrđala. U ovoj pjesmi je posebno izražen misaoni dijalog koji se doima koliko kao ispovijest, toliko i kao optužba. Posebnu pažnju zavređuju i fonetski elementi pjesme koja, iako je lokalna, ni po čem se ne ograničava samo na taj prostor, jer je ona tematski i jezički univerzalna i, uz neznatnu adaptaciju, prilagodljiva različitim izvođenjima. A evo i teksta ove čudesne pjesme:

Kajo, mila Kajo,
Pitoma ružice,
Haj, vaj,
Ja za tvoje bijelo lice
Dopadoh tamnice…

Ja ti nisam kriva;
Kriva ti je nana,
Haj, vaj,
Što ti ležiš i tamnici
Tri godine dana.

Na planini, Kajo,
Sazrela je trava,
Haj, vaj,
A na mojoj sobi, Kajo,
Zahrđala brava.

Tamnica je, Kajo,
Sa četiri sprata,
Haj, vaj,
A na mojoj sobi, Kajo,
Čelikova vrata.

Ja ću tvoju sliku
Čuvati na grudi,
Haj , vaj,
Samo nemoj, mila Kajo,
Da te drugi ljubi.

Pruži ruku, Kajo,
Da se rukujemo,
Haj, vaj,
A potome, mila Kajo,
Da se poljubimo.

Krenimo od prvog stiha, u Bosni bi se po običaju reklo: Kajo, bona Kajo… I na Pešteri, a i na Kosovu bi joj se zasigurno dodao drugi pridjev; negdje bi bilo bona, negdje bre a negdje mori, dok je mila, u ovom kontekstu, jezički specifikum kraja. Metafora pitoma ružice također je idiom iz narodnog jezika Bihora. Na taj način – prevođenjem ruže u ružicu – pojačava se doživljaj ružine boje i mirisa.
Već u drugoj strofi imamo razvoj dijaloga koji pjesmi daje posebnu draž i na najneposredniji način je intimizira; prizivanjem drugog – ženskog glasa, koji još smjesta pokušava da se oslobodi odgovornosti, pjesma dobiva onu vrstu zapleta što, koliko pobudi pažnju slušalaca toliko i u izvođačima priziva adrenalin.
U svakoj strofi, poslije distiha, imamo refren haj, vaj – koji konkretno ne znači ništa ali usporava iskaz čineći ga zanimljivijim i pjevaču (ili pjevačima) omogućava da se pribere i prikupi dah za nastavak pjevanja. Dakle, u ovom slučaju to je vrlo učinkovita poštapalica.
U trećoj strofi imamo dvije potpuno oprečne slike: sazrele trave iz žive prirode i najzamrlijeg, užasno morbidnog predmeta čija živost ograničava slobodu onoga koji se nalazi iza – zahrđale brave. Zahrđala je jer se tri godine ne upotrebljava!
U četvrtoj strofi imamo tamnicu od četiri sprata i na sobi čelikova vrata. Moglo se ovdje komotno ritmički ugradit i drugačiji stih, recimo umjesto: … a na mojoj sobi, Kajo, čelikova vrata, moglo se reć: … a na mojoj sobi, Kajo, čelična su vrata… Iskaz bi bio potpuno identičan, ali ne i doživljaj, jer – kad umjesto čelična, kažete čelikova – ta ista vrata postaju i tvrđa i utvrđenija, a sam mandal, sistem koji ih zaključava, prosto se stapa sa željezom od kojeg su izlivena. Četiri sprata povećavaju misteriju o tamnim kazamatima, koji ne samo što su bez sunca i mjeseca, već su još i na spratove, a to je tuga koja se k nebu diže.
Kako bi pjesma poslužila svrsi narodni pjevač je, vrlo vješto, iskočio iz morbidne situacije i prešao u čistu elegiju. Štoviše, dvije posljednje strofe prelaze u relaksirajući ton, te se pjesma završava posve neočekivano i, da izbjegnem “hepiend”, ukazuje se zračak svjetlosti iz crnila kojim je natopljen prvio dio pjesme.
Faiz Softić