Večeras u 20 časova u Centru za kulturu Petnjica održaće se promocija stvaralaštva Hazete Hamzić Salihović.
Moderator promocije biće Dijana Tiganj, a promoteri će biti Fahrudin Sinanović, dr Isat Skenderović, Safet Hadrović Vrbički i autorka.
Realizaciju programa podržalo je Ministarstvo kulture Crne Gore.
LINON HODŽIĆ
U okrilju Festivala priče “Zavičajne staze“ u petnjičkom Centru za kulturu održana je edukativna tribina pod naslovom „Umjetnost građenja“, na kojoj je veoma interesantno izalaganje imao prof. dr Rifat Alihodžić, uz asistenciju i moderiranje, ing. arhitekture Irfana Ramčilovića i publiciste Mirsada Rastodera.
„Kuće treba da mirišu na mjesto gdje nastaju“, kazao je profesor Alihodžić na tribini u Petnjici, objašnjavajući važnost arhitekture kontinuiteta.
„Gradovi i naselja bez starih objekata isto što i čovjek bez uspomena“, kazao je profesor Alihodžić, potvrđujući to uporednom prezentacijom fotografija starih naselja i objekata, koje su pod njegovim stručnim nadzorom rekonstrisani ili projektovani, od Bijelog Polja, preko Plava, do Podgorice, Rožaja, Tivta, Petnjice, Mojkovca, Bara i drugih gradova. On je edukativno podsjetio na važnost savremene izgradnje, srazmjerno prostoru, tradiciji i potrebama ljudi u konkretnoj sredini.
„Naše kuće na ovim prostorima građene su onolike kolike trebaju porodici, jer megalomanskom izgradnjom gubimo karakteristike naših naselja, naše originalnosti, autohtonosti i važnog dijela identiteta svakog prostora ponaosob“, kazao je Alihodžić
On je sa posebnim poštovanjem govorio o značaju rekonstrukcije stare džamije u Petnjici i razumijevanju dobrotvora, rahmetli Mujka Šabotića, da se umjesto sasvim nove, sačuva po mnogo čemu jedistven objekat islamske arhitekture u Petnjici.
„Čovjek se identifikuje kroz kuću i nedostatak samopoštovanja i rušenja starih objekata, istovremeno urušava i dio identiteta, a mi nemamo razloga da se stidimo onoga što je bilo, nego mnogo češće onoga što sada gradimo bez mjere i osjećanja za prostor i potrebe, bilo porodice, naselja ili grada. Petnjica ima veliku šansu da kao novi, urbani centar, novi grad da bude primjer gradnje na osnovu tradicije. Da se ozbiljnim urbanističkim projektima uradi plan, koji će, uvažavajući tradicionalne vrijednosti, protežirati gradnju na savremeni način i savremenim sredstvima uz upotrebu materijala, koji su sa ovog područja, kao što su kamen, drvo…“, istakao je prof. dr Alihodžić.
Komentarišući najavu izgradnje muzeja ćilima i moguće kombinacije etno muzeja, u kome bi se našla i gradska biblioteka, Alihodžić ističe da muzej u Petnjici mora biti živ, da ima niz sadržaja koji će ostvarivati kulturološku, ali i ekonomsku održivost, kroz radionicu tkanja i turističko-edukativne prezentacije svega što je karakteristično i značajno za petnjički kraj. „Prvenstveno treba raditi na promjeni svijesti, da ono što je naše treba što prije odbaciti, već naprotiv, mi imamo puno toga originalnog da pokažemo drugima i sebi. U tom kontekstu, ja vidim i buduću zgradu muzeja u Petnjici“, kazao je Alihodžić i dodao da mnogo toga imamo za pokazati u Petnjici i u Crnoj Gori, ali je ključno vratiti svijest da to vrijedi i da je svakom našem gostu zanimljivo upravo to, a ne objekti koje može da vidi u svakoj metropoli ili gradu u Evropi i svijetu.
„Crna Gora ima šansu da izgradi autohton stil gradnje, koji podrazumijeva izrazito uvažavanje ambijenta, materijala i prostora u kome nastaje“, kaže arhitektaprof. dr Rifat Alihodžić,
Vanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Podgorici ističe da je “Arhitektura kontinuiteta apsolutno imanentna ljudskoj svijesti, a da je odsustvo starih građevina u gradskom jezgru isto kao odsustvo uspomena kod čovjeka”.
Rifat Alihodžić je rođen 1956. godine u Beranama. Diplomirao na arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1978. godine. Zvanje magistra tehničkih nauka stekao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu a njegovmagistarski rad “
Realizovao je preko stotinu objekata u Crnoj Gori i regionu. Objekat kapele-gasalhane u Bijelom Polju, prestižni arhitektonski časopis WA br.08/2015. uvrstio je među 13 najpoznatijih objekata funeralne arhitekture u svijetu.
Dobitnik je prestižne nagrade „Borba“ za najbolje realizovano arhitektonsko djelo u Crnoj Gori 1990. godine, III nagrade na međunarodnom salonu urbanizma u Nišu 2011. godine, kao i nagrade „CEMEX“ 2014. godine. Predstavljao je Crnu Goru na svjetskoj smotri u Meksiku. na XII internacionalnom Bienalu arhitekture u Veneciji 2010. godine. Učesnik je trijenala arhitekture istočne i srednje Evrope, i brojnih naučnih skupova. Autor dvanest naučnih radova, jedne knjiige i jedne monografije izdate od strane CANU.
LION HODŽIĆ
Radnici Komunalnog preduzeća iz Petnjice od ove sedmice odvoze smeće dva puta nedjeljno.
Vrijeme je godišnjih odmora i u Petnjici je sve više građana iz dijaspore. Taj “priliv” stanovništa je uslovio i potrebu bržeg pražnjenja kontejnera.
Kako saznaje portal Radija Petnjica, ovu praksu će komunalno preduzeće praktikovati sve dok bude bilo potrebno.
LION HODŽIĆ
Bošnjačka kultruna zajednica Petnjica pohvalila je lokalnu administraciju zato što je na administrativnoj zgradi i mjestima predviđenim za to okačila pored državne i opštinske zastave i bošnjačku zastavu.
“Pozdravljamo potez lokalne uprave Petnjica na poštovanju standarda i Ustava države Crne Gore, u dijelu isticanja i korištenja nacionalnih simbola”, saopštili su iz BKZ Petnjica.
Čuo sam da se devedesetih vlasnik kuće nije shvatao ka domaćin, već ka gost. Ustvari, ne ni ka gost, nego ka višak. Sve mi djeluje ka da se devedesete ponavljaju. Samo sam u dilemi vraćaju li se ili niđe nijesu ni mrdale. Ali, jedno je sigurno: svako ima svoje devedesete, samo sto moje daju više mogućnosti. Mogu da biram hoću li da budem Srbin, poturica, Bošnjak ili možda jedinka sa cijenom. Doduše, sve to zavisi koga pitaš. Jedni kažu jedno, i ovi drugi imaju svoje tumačenje. Svi znaju bolje od mene ko sam. Kasirka u marketu zna ko sam, konobar takođe, gospodin što kosi livade zna ko sam. Svi znaju, sem mene.
Ustvari, davno je bilo kad sam morao da ih pitam, došlo je vrijeme da mi sami nametnu. Nije mi jasno kako svi oni znaju za sve ostale, samo ne znaju ko su oni. Kada sam pokušao da saznam, lakse mi je bilo da znam svoje, nego tudje. Njih je više, ja sam jedan. Pokušao sam jednom, ali mi je bilo naporno. Ustanem, ovaj je ovo, onaj je ono. Poslije trećeg dana sam batalio.
Nijesam ja prestao da se interesujem ko je ko, nego mi je postalo nebitno. Ne znam zašto bi Srbin morao samo u Herceg Novom da se osjeća ka domacin, a ne i u Petnjici. Doduše, u Petnjici, niko nije domaćin. Šalim se, jeste neko.
A dok sam mislio da je ova mala opština u Crnoj Gori, ubijedjen sam bio da smo svi naši. Ništa se ja nijesam osjećao veći Petnjicanin, nego onaj uvaženi komšija pravoslavac iz Lješnice.
Nego, rekoše da ako hoću da imam i lokalnu pripadnost, moram neke druge pripadnosti da promijenim. Vele da Petnjica nije crnogrski grad, kako onda i ja mogu da budem Crnogorac. Ako sam Crnogorac, zašto ne odem na Cetinje? Nijesi ti Crnogorac, moj Lione. Znaju oni šta si ti. što ne pitaš, nego pričaš napamet? Vazda nesto pogrešno shvatim. Tako je bilo i kad sam saznao da Petnjica nije crnogorska opština, pa sam majki tražio pasoš da bih otišao u Berane. Da dođem do Crne Gore, moram da odem na Cetinje ili do Lovćenca. Znate li đe je Lovćenac? Izgleda da samo tamo mogu da budem Crnogorac. U Petnjici se čak i ne razumijem sa ljudima. Ja govorim crnogorskim jezikom, a oni taj strani jezik ne razumiju. Logika tako kaže. Spomenuta država je jedina na svijetu čijem je stanovništvu jedini jezik kojim govore zapravo strani. Ali ni to nije problem, koliko je problem što ja ne smijem da ga govorim. Tako oni kažu. Nije to moj jezik. Šta imam ja tu da tražim? Onda se zamislim: pa, čovječe, sve ono što sam mislio da je moje, zapravo nije, nego je moje ono što sam mislio da nije i sa čim nikad nijesam imao dodirne tačke.
I tako sam shvatio da devedesete niđe nijesu ni mrdale. Žive one i dalje. Shvatio sam i da nije Milosević Slobodan jedini sinonim za njih. Mnogo je asocijacija. Ali ko pita mene? Bošnjaka? Ili Poturicu? Ili Srbina? Ko sam zapravo ja? Ne znam, ali odoh da vidim majku i taja.
Zbogom Crna Goro, odoh u Petnjicu.
LION HODŽIĆ
To što smo mi igrali nije bio fudbal u smislu današnjeg shvatanja ove igre. Na livadi, na ljivatku, na malo širem putu ili nekoj jurtini pored rijeke, dijelili smo se u dvije ekipe i ganjali za loptom sa ciljem da protivniku damo gol.
Odani toj strasti, a da ne iscijepamo opanke, igrali smo i bosi i o kamenje razbijali prste, ali nijesmo odustajali. Nijesmo odustajali ni pošto bi od roditelja dobili ćutek (batine) kada bi se zaigrali, a stoka otišla u zabran ili žito i poharala.
Rado smo pratili radio prenose fudbalskih utakmica i, potom, na terenu glumili Pelea, Garinču, Šekularca, Šoškića, Džajića, Galića, Mutibarića, Hasanagića i druge velikane i velamajstore fudbala – „najvažnije sporedne stvari na svijetu.“
Latif Adrović Starkin
Umjesto novog susreta ovih dana, tužna vijest o smrti Baba Agovića, koju mi je saopštio Sinan Tiganj, prosto me je natjerala da napišem nekoliko riječi i posvetim ih tom velikom čovjeku.
Radeći programe i emisije po Crnoj Gori, upravo na Sinanov prjedlog upoznao sam Baba Agovića. Naš prvi susret i mogu bez rezerve reći i prijateljstvo i puno uzajamno poštovanje.
Dočekao nas je u svom domu u selu Kruščica, on, njegova supruga, prijatelji. To nije bilo sao snimanje emisije već iskren razgovor kao da smo se godinama znali. U njegovom domu, iz kojeg je prosto zračila toplina i radost, čovjek se morao osjećati dobrodošlim. Njegova životna priča dostojna romana, težak i mukotrpan život da se mnogobrojna porodica podigne i izvede na pravi put, kao da nisu bili u saglasju sa vječitim osmijehom, radošću i optimizmom kojeg je nosio u sebi. I Ljubav, ona iskrena, gorštačka o kojoj je sa ponosom govorio, prosto vas je tjerala da se upitate: kako sve to zajedno? To je jedino mogao i imao on i nesebično dijelio s drugima.
Posebno mi je bilo zanimljiva njegova priča o pjesmi, igri i ljubavi prema konjima.
Mnoge svadbe, veselja, vašari pamtili su se po njegovoj igri i osmijehu koji nije skidao sa lica. Ostalo je i njegovo kolo kao uspomena na jedno vrijeme kojeg je obilježio na pošten način. Kako se u tom ponositom gorštaku krilo toliko ljepote, radosti i igre valjda samo Bog zna.
Volio je konje, pripremao ih za takmičenja sa kojih se mnogo puta vraćao kao pobjednik. Sa ponosom i ljubavlju pričao je o tome. U očima bi mu zaiskrila suza. Ima ko da nastavi tradiciju – govorio je i pokazivao na svoje unuke.
Stara izreka kaže: da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja. Ako je to tačno, a ja sam siguran da jeste, onda je Babo Agović bio jedan od najpoznatijih ljudi koje sam poznavao.
Znam da sada jezdi na svom vrancu u nekim drugim dimenzijama i prostorima dijelići i tamo ono čega je imao u izobilju ljubav, iskrenost, poštenje, radost, prijatejstvo i toplinu tako svojstvenu velikim i dobrim ljudima, a Babo je bio upravo to. Ponosan sam što sam bio njegov prijatelj.
Kada nas počnu prekrivati neminovnosti i zaborav, siguran sam da će Babo Agović ostati svetionik i simbol mukotrpnog i časnog vremena i primjer kako se ponosito i dostojanstveno može ići kroz život.
Milorad Mićo Miranović
Punih sedam sedmica srbijanske vlasti oglušile su se o upite i urgencije crnogorske Uprave policije i Tužilaštva o torturi, koju je 30. maja u službenim prostorijama kraljevačke policije doživio urednik portala Standard Samir Rastoder. Ipak, kako svaka istina prije ili kasnije izađe na vidjelo, na adresu portala nedavno je stigao ekskluzivni snimak višesatnog isljeđivanja Rastodera od strane, kako se pretpostavlja, četvorice pripadnika Bezbjednosno informativne agencije (BIA).
Ko je i na koji način napravio snimak i kojim komunikacionim kanalom je „izašao“ iz prostorija službi bezbjednosti Srbije, uredništvu portala Standard nije poznato, ali je njegova autentičnost nesporna za urednika Rastodera, koji je u momentu nezakonitog hapšenja bio na novinarskom zadatku.
Uredništvo Standarda je odlučilo da objavi pojedine segmente višesatnog snimka, kako bi javnost imala priliku da čuje kako su srbijanski bezbjednjaci isljeđivali Rastodera nepunih šest sati, a o čemu ćute svi nadležni organi ove susjedne države.
Poslušajte segmente snimka:
https://www.youtube.com/watch?time_continue=20&v=GZvqiRNt2N8
Podsjećamo, Rastoder je uhapšen 30. maja nedaleko od Kraljeva i tako je zaustavljen u obavljanju novinarskog zadatka, spriječivši ga do dođe do dogovorene lokacije i susretne se sa Sinđelićem, koji je namjeravao da govori o torturi i ucijenama, kojima je bio izložen u posljednje vrijeme. Tom prilikom inspektori su ga četiri puta pretresali i skidali čak do gole kože. Oduzet mu je bio i mobilni telefon, koji je cijelo vrijeme njegovog nezakonitog zadržavanja bio u rukama agenata, koji su ga, kako je pokazao i kasniji pregled telefona, detaljno izlistali.
Urednik Standarda pušten nakon što je njegov nestanak prijavljen crnogorskoj policiji, koja je odah uputila upit kolegama iz Srbije. Odgovor nijesu dobili sve do danas, ali je Rastoder odmah potom ekspresno pušten iz prostorija Kraljevačke policije. Šta se toga dana zbivalo sa urednikom Standarda, možete detaljno pročitati OVDJE.
Uprkos pokušajima spinovanja od strane srpskih službi bezbjednosti posredstvom njihovih medijskih satelita u Crnoj Gori da se Rastoderova isključiva namjera da odgovorno i profesionalno pristupi novinarskom zadatku, kao što bi to učinio i svaki drugi kolega koji drži do etike, ova spin mašinerija je pokušala da pretvori u agentske konstrukcije i tako umanji značaj torture nad Rastoderom i minimalizuje seriju nezakonih postupaka srpskih službi.
Ipak, kako u postupanju Rastodera nije bilo ništa skriveno, tako je i povod njegovog odlaska u Srbiju bio dokumentovan i potkrijepljen prethodnim telefonskim razgovorom sa Sinđelićem, koji je na internetu našao kontakt redakcije i pozvao na službeni broj.
Uredništvo Standarda
U organizaciji NVO Centar za kulturu Bihor, večeras će se u sali Centra za kulturu održati edukativna tribina pod nazivom: Umjetnost građenja.
Tribina se organizuje u okviru XII festivala Zavičajne staze a gosti tribine su prof.dr Rifat Alihodžić, dobitnik međunarodne Građevinske nagrade CEMEX 2018, vanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Podgorici kao i Mirsad Rastoder.
Tribina je zakazana za 20 časova.
DENIS BOŽOVIĆ
Crnogorsko-njemačko udruženje “MonteKöln” u svomautorskom tekstu ukazuju na anomaliju u Crnoj Gori u vezi sa slobodom i pravom čovjeka da bude ono što jeste i želi, te upornih pokušaja grupe ljudi da omalovaže sve što predstavlja Crnu Goru. Tekst objavljujemo integralno.
Za Crnu Goru neki kažu da je demokratska država, neki građanska, neki srpska, bosanska, ali da, prema nikako nije crnogorska.
U Crnoj Gori je dozvoljeno sve, savremeno društvo, moderna shvatanja, svjetski trendovi, sve je na savršenom nivou, samo pravo glasa ravno nuli, a kada je o izjašnjavanju pojedinca riječ.
Bez ikakvog problema se možete izjasniti kao Srbin, kao Bosanac, kao Hrvat, Albanac, ali kao Crnogorac, još ako ste pri tome islamske vjeroispovijesti, e to neće da može, to se mora prokomentarisati!!!
Valjda se zna da nijesu Crnogorci stvorili Crnu Goru već je ona stvorila njih?! Tek posle su se nadograđivali. Crna Gora je vremenom u svoja njedra primala nove ljude ne dirajući im ni u vjeru ni u obicaje, jer to je lična stvar svakog pojedinca i ne bi trebalo biti političko pitanje. Što, složićete se, kod nas i nije slučaj.Tražila je samo i jedno, a to je odanost. Za nju su svi oni njeni, Crnogorci. Fakat je da ne razumiju svi jednako taj pojam. Za neke su Crnogorci samo pravoslavci (to su oni sto misle da im je đed ostavio tapiju na crnogorstvo), za neke su to zapravo Srbi, neki bi se zakleli da nijesu no Hrvati itd. Sad što neki to neće, ne mijenja činjenicu da Crna Gora može bit građanska samo ako njeni nastavatelji nose njeno ime – Crnogorci, kako je oduvijek bilo. Niko nikome ne brani da se osjeća kako se osjeća, da njeguje svoju tradiciju, ali ne može na osnovu toga tražiti privilegije.
Musliman crnogorac, ni pod razno!
Često se pitamo šta im je, čemu toliko nepoštovanje Crne Gore kao zemlje, rodne grude, ne misleći u tom slučaju na političke i razne slične družine, na zemlju konkretno, šta je zemlja skrivila. Politika je promjenljiva, ali zemlja u kojoj je neko rođen nije, šta tu ljudima nije jasno?!
Jednom prilikom smo slušali izlaganje jednog velikog pripadnika jedne grupacije, da'l iz nerazumijevanja ili možda nije napamet naučio što treba kazati, da Amerikanac ne može biti Mađar, već Amerikanac, tako veli i mi, ne možemo biti Crnogorci, već smo Bosanci. Slušajući se moglo zaključiti jedno, da je sam sebe demantovao, na nama je samo da se složimo s njim, sam je sve rekao…!
Zaboli, zaista ponekad! Kada vam neko ničim izazvan kaže, to kako se ti osjećaš je pogrešno, ja ću te naučiti, ti Crnogorac Musliman ne možeš biti, to što si ti tu rođen, a koga to zanima jadan ne bio, od sad ćeš biti, – pa ti navede ono što je njemu neznavenom nametnuto..Igrom slučaja znamo i mišljenje Bosanaca na ovu pojavu, oni to sarkastično dočekuju, nije velika razlika ni sa ovim drugima, što k Beogradu vuku, ali oni nijesu svjesni da će ih ti ljudi gledati drugačije, samim tim što vide da ni svoje ne poštuju, kako bi njihovo?!
Međutim, široko je polje, samo da se nauči poštovati i drugačije mišljenje, drugačije izjašnjavanje, samo da nas pušte da se osjećamo kako mi želimo, da nam ne skaču za oči što “c” spomenemo, a o Crnogorac da i ne pominjemo. Mi pojedini ne možemo da se šaltamo po potrebi nekog tamo centra, za nas nema naređenja, dozvolite nam da budemo ono što smo bili i prije, ono što su bili naši preci.
Ne očekujemo da svi moraju dijeliti naše mišljenje, ali po našem mišljenju izjasniti se kao Musliman Crnogorac nije ništa novo, novo je sve ovo ostalo što sad imamo u ponudi, nema u ovoj priči mjesta trendovima, to je tako kako je i neće se promijeniti, ako eto stavite drugu neku kapu. Ali poštovanje s naše strane će uvijek biti prisutno, bez obzira dijelimo li mišljenje sa nekim ili ne.
Mi poštujemo sve, svako ima pravo da se osjeća kako želi, da se izjašnjava po svojem nahođenju, jedino što mi želimo je da se ne zloupotrebljava svaka naša izgovorena ili napisana riječ, a kada je u pitanju imenica Crnogorac. Ako već svi traže da budu poštovani, onda po automatizmu trebaju i oni poštovati druge.
Toliko malo nas ima, pa kad se još izdijelimo, neprijatelj se čini mi se samo naslađuje, nije mu ni za zamjeriti, toga trebamo biti svjesni. Mjesto da se svi složimo, čuvamo i tako ujedinjeni krenemo k Evropi, mi kud ko…
Demagogije nikad više, pameti sve manje…! Vječna je Crna Gora!
Crnogorsko njemačko udruženje MonteKöln
