ZEID ŠKRIJELJ (SD): CRNA TAČKA RADA LOKLANE UPRAVE JE CENTAR PETNJICE

0

Zeid Škrijelj, šef odborničkog kluba Socijaldemokrata u lokalnom petnjičkom parlamentu je gostujući u programu Radija Petnjica je rekao da nije zadovoljan onim što je urađeno u Petnjici tokom protekle godine.

Put Petnjica – Podvade

„Završetak druge dionice puntog pravca Petnjica-Berane je jako bitno za građane Petnjice, i to je ujedno i prva saobraćajnica koja predstavlja prvu kvalitetnu vezu Petnjice sa ostalim dijelom Crne Gore.
Smatramo da je ovaj projekat trebao biti završen u ovoj godini, kako bi gradjani opštine Petnjica osjetili puni efekat i korist od ovog projekta. Mi u SD-u smatramo da lokalna samouprava nije uložila dovoljno napora kako bi ovaj projekt bio završen u ovoj godini. Trebali su intezivnije sarađivati sa Vladom Crne Gore i Upravom za saobraćaj koja realizuje ovaj projekat. Očekujem da će u narednoj godini biti završen.

Škrijelj se nadovezao i pohvalio izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju lokalnog putnog pravca Gusare-Lješnica-Bioča.

saobraćaj na putu Petnjica – Bioča

„Ono što bih pohvalio je izrada projektne dokumentacije za lokalni put Gusare-Bioča. Takođe je taj lokalni putni pravac od velikog značajan za razvoj Opštine Petnjica, i nadam se da će lokalna samouprava, u saradnji  sa Vladom Crne Gore uložiti dodatni napor u iznalaženju sredstava za realizaciju tog projekta i dalju rekonstrukciju regionalnog puta R20 od Podvada do Kalača. Nakon realizacije tih projekata možemo konstatovati da Petnjica ima kvalitetnu povezanost sa ostalim opštinama u Crnoj Gori. Mi  u SD-u takođe snažno podržavamo realizaciju projekta putnog pravca Petnjica-Tutin. Realizacijom tog projekta bi se doprinijelo bržem razvoju naše opštine“, istakao je Zeid Škrijelj.

Projekti koji se realizuju na pravi način doprinose pozitivnom stanju nakon višegodišnjeg nedostatka infrastrukturnih projekata.

Koraćki potok

„Istaknut ću pozitivnim završetak Koraćkog potoka, ali smatramo da se intezitet realizacije projekta odužio, uz ozbiljnog izvođača radova taj projekat se mogao realizovati u znatno kraćem roku ne dužem od šest mjeseci..
Radilo se na rješavanju problema vodosnadbijevanja, istakao bi realizaciji glavnog dijela vodovoda, Javorovsko vrelo-Koraćki krš. Očekujem dodatni napor lokalne samouprave kako bi se taj projekat finalizirao u sljedećoj godini. Takođe vodovod „Višnjica“ u mjesnoj zajednici Savin Bor je bitan projekat koji je realizovan u 2019.godini, zbog toga što ta mjesna zajednica ima najveći broj poljoprivrednih proizvođača, tako da je kvalitetno vodosnadbijevanje uslov za opstanak tih poljoprivrednih proizvodjača i proširenje njihovih kapaciteta.

Asfaltiranje puteva u opštini Petnjica

Modernizacija  lokalnih puteva u Petnjici je jako bitan korak za sve građane naše Opštine ali nijesmo zadovoljni odabirom prioriteta. Smatram da je Opština imala prvi put značajna sredstva za modernizaciju lokalnih putnih pravaca. Ali mi u SD-u nijesmo zadovoljni načinom određivanja prioriteta lokalnih puteva koji su asfaltirani u 2019. godini. Motivi za određivanja prioriteta su isključivo bili lični i partijski. To pokazuju u činjenice, gdje su predsjednik Skupštine i Opštine kao prioritete odredili puteve koji vode do njihovih dvorišta i u samim dvorištima, a da ti putevi čak nijesu obuhvaćeni odlukom o kategorizaciji Opštinskih puteva. A pritom su zapostavljeni lokalni putni pravci koji povezuju mjesne centre sa centrom Petnjice. Tu prije svega mislim na mjesnu zajednicu Javorova u kojoj nije uloženo niti eura za modernizaciju lokalnog puta i rješavanju problema vodosnadbijevanja od vraćanja statusa smostalne Opštine, takođe su zapostavljeni i putni pravci prema Dobrodolama, Dašča Rijeka-Kruščica, MZ Savin Bor i Kalica i menadžment Opštine morao je krenuti u modernizaciji ovih putnih pravaca u ovoj godini,“ kazao je Zeid Škrijelj.

Petnjica

„Crna tačka rada lokalne samouprave je centar Petnjice. Mi od vraćanja statusa Opštine nemamo rekonstruisanu ni jednu ulicu u centru Opštine. Petnjica je jedina opština u Crnoj Gori koja nema nazive ulica. Kao član savjeta za davanje naziva ulica, trgova, naselja sam učestvovao u 2018. godini, na nekoliko sjednica tog savjeta gdje smo postigli saglasnost za nazive ulica obuhvaćene DUP-om. Međutim tu odluku je stopirao menadžment Opštine, kako ne bi išla u dalju skupštinsku proceduru. Centar Petnjice još uvijek ima izgled ruralne sredine.
Odgovornost za takvo stanje možemo tražiti isključivo na jednom mjestu, to je menadžment Opštine koji je morao naći način da Petnjica u samom centru koji je obuhvaćen DUP-om dobije izgled urbane sredine,“ ističe Škrijelj.

Realni sektor u Petnjici je na jako niskom nivou razvijenosti i u 2019 god. nije  otvoreno niti jedno radno mjesto u ovom sektoru.

Petnjica se ponosi svojom dijasporom kako u porodičnom tako u finansijskom dijelu, jer bez pomoći dijapore svom kraju mnoge stvari bi izgleldale drugačije.

„Šansa Petnjice je u dijaspori. Moramo im zahvaliti na svemu onome što su uradili za obnovu samostalnosti Opštine Petnjica, na svemu onom što su donacijama doprinijeli za bolji životni standar a ujedno naša dijaspora je najbitniji i najznačajniji faktor koji je uticao i utiče na značajno povećanje  kupovne  moći  loklanog stanovništva.
Smatram da Petnjica ima najbolju dijasporu od svih Opstina u CG i saradnja  sa dijasporom treba da pređe na veći nivo i da oni treba da  prenesu svoje biznise u Petnjici jer na taj način i najbolje mogu pomoći svoj zavičaj.

Od lokalnih stranaka koje na loklnom nivou nijesu dio vlasti ali na državnom jesu se očekuje mnogo na inicijativama i rješavanjima problema.

„Mi pokusavamo  kroz opoziciono djelovanje da na konstuktivan način doprinesemo razvoju naše Opštine, da podržimo sve pozitivno i da osporimo sve ono što ugrožava razvoj Petnjice.
Mi se zalažemo za dinamičniji razvoj Crne Gore,  takođe i opštine Petnjica,“ kaže odbornik SD-a.

„Socijaldemokrate su bili činioc vlasti u Petnjici. U tom mandatu smo insistiriali i doprinijeli na svim ovim projektima koji su realizovani u ovoj godini, jer su svi oni započeti zapravu u prvom mandatu lokalne vlasti u kojoj smo mi učestvovali. Smatram da se moglo puno više uraditi, da se kolicija sa državnog nivoa prenijela na lokalni nivo.

Prenošenjem sredstava iz jedne budžetske godine na drugu budžetsku godinu u dužem kontinuitetu, govori o nedostatku vizije menadžmenta za razvoj Opštine. Smatram da je opština Petnjica morala izdvajati više sredstava u kapitalnom dijelu Budžeta Opštine. Taj procent je morao ići iznos veći od 60% za kapitalne izdatke u odnosu na ukupne izdatke u koliko želimo da dostignemo nivo razvijenosti, razvijenih opština.

Kada je u pitanju motel tu moram istaći da je za njega izdvojeno više nego što vrijedi i smatram da njegova tržišna cijena nije veća od 150.000 eura, i da su se  sredstva koja su utošena za nabavku motela mogla biti iskorišćena na mnogo bolji način tako što bi se kupilo zemljište i namjenski pravio objekat za potrebe komunalnog preduzeća i službe zaštite i spašavanja,“ zaključio je Zeid Škrijelj.

TEKST: ENKO KORAĆ

RAZGOVOR U STUDIJU: DENIS BOŽOVIĆ

 

GOST RADIJA PETNJICA SALEM SMAILOVIĆ, PREDSJEDNIK OO SDP PETNJICA

0
Sjutra ( ponedjeljak, 16. decembar ) gost studija Radija Petnjica je

Salem Smailović, predsjednik OO SDP-a u Petnjici.

Predstavnik SDP-a u Petnjici će ocijeniti učinak lokalne vlasti u protekloj godini.
Emisija počinje u 10:15 časova.

APEL ZA POMOĆ: POMOGNIMO HELENI ADROVIĆ

0

Poštovani prijatelji i humanisti, Hilal fond pokreće akciju pomoći za Helenu Adrović. Helena od  rođenja ima zdrastvenih problema sa jetrom. Sad ima 17 godina i mora na transplataciju jetre u Italiji. Da slučaj njene zdrastvene bolesti bude još teži njen otac prije godinu dana, radeći na građevini pao je sa skele i slomio tri pršljena na kičmi i sad je nesposoban za rad. Fond zdrastva je obezbijedio veći dio sredstava odnosno troškove operacije. Ali njima je potrebno da bi otišli u Italiju da imaju na račun 21.000 eura, zbog dodatnih troškova liječenja i smještaja.

Anela i Sanel imaju petoro djece, od koje troje ide u školu. Molimo vas, humane ljude, koji ste u mogućnosti da se uključite u akciju jer novac im je hitno neophodan. Oni 10-og Januara moraju ići u Italiju.

Porodica Adrović je zahvalna na bilo kakvoj pomoći. Pokažimo humanost.
Pomoć možete donirati na žiro račun Lovćen banke:
565-0100100066097-97 na ime Adrović Sanel (otac).

PETNJICA: KaziART – OD NANINE PRIČE DO HAIKU POEZIJE

0

U Sali osnovne škole Mahmut Adrović u Petnjici održana je prva edukativna tribina iz programa „Škola kreativnog pisanja, čitanja i pričanja“ koju uz podršku ministarstva kulture Crne Gore organizuje NVO Centar za kulturu Bihor. Učestvovali su istaknuti književnici i profesori koje su srdačno pozdravili direktori osnovne i srednje škole Rifat Ramčilović i Muhamed Adrović.

Suština umjetnosti jeste da zabavi ali i mnogo više da u doživljau postiče svakog čitaoca ili posmatrača da imaginacijom otkriva sopstvene mogućnosti stvaralačkog iskazivanja, rečeno je u interaktivnom razgovoru, koji je sa učenicima i profesorima, piscima, predvodio Enes Halilović, književnik iz Novog Pazara, nedavno proglašen za najprevodjenijeg pisca iz Srbije za ovu godinu.

Kroz zanimljive primjere iz sopstvenog iskustva o važnosti čitanja, izboru knjiga od klasične do savremene literature pored Halilovića govorili su: profesori i pjesnici Ljerka Petković, Hamdija Kalač, Rade Jolić, Dijana Tiganj, Selma Adrović i akademski slikar Aldemar Ibrahimović kao i publicista Mirsad Rastoder. Na interesovanje učenika posebno je ukazano na važnost zapažanja detalja iz života i narodne tradicije kao polaznog osnova za pisanje i autentično prepoznavanje u moru domaće regionalne i svjetske književne baštine. Hamdija Kalač ispričao je da su mu priče njegove Nane, očeve majke bile prva literatura. Potom je, kaže čitao i pisao ponukan istinitim dogadjajima da bi kasnije kroz literaturu pronašao sebe u svedenom poetskom iskazu – Haiku poezije, po kojoj je prepoznat i uvažen u regionu.

Pjesnici i profesori, književnici Rade Jolić i Ljerka Petković ocjenjuju da medju i današnjim generacijama gimnazijalaca i u drugim srednjim školama ima čitalaca samo ih treba animirati kreativnijim odnosom – pričama ne samo o obaveznoj, programskoj litaraturi.

Da bi potkrijepili svoja izlaganja o čitanju i pisanju učesnici tribine su govorili i  svoje stihove i odlomke iz knjiga.

Zahvaljujući se uvaženim gostima i učenicima direktor OŠ „Mahmut Adrović“ Rifat Ramčilović je istakao da su ovakvi programi, pisci i njihova riječ vazda dobrodošli u obrazovnu  ustanovu koja pod istim krovom ima osnovnu i srednju školu.

U ime Almanaha i NVO Centra za kulturu Bihor Mirsad Rastoder je predao direktoru 30 odabranih knjiga, poklon za školsku biblioteku.

Zanimljivost inspirativnih razgovora u Petnjici potvrdjuje činjenica da je tribina trajala 40 minuta duže nego što je planirano.

 

 

PETNJICA: ODRŽANO PREDAVANJE ZA PČELARE

0

U sali Skupštine Opštine Petnjica održano je predavanje za pčelare. Gost predavač je bio Radomir Babović iz Lazarevca .

Tema predavanja je bila  proizvodnja pčelinjih matica i prezentacija sublimatora  za oksalnu kisjelinu za tretiranje protiv varoe.
Našim pčelarim je takođe govorio kroz primjere o savremenim izazovima pčelarenja, kao i njegova lična iskustva.

Ovo je predavanje je drugo po redu koje organizovano za pčelare u toku 2019. godine.

Organizator predavanja bilo je Udrženje pčelara Bihor iz Petnjice.

ENKO KORAĆ

PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (9/10)

Obajvljujemo deveti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.    

IX

Odbija dimove od sebe i gleda u povorku od tri putnika koji su se na konjima, odozdo iz polja, približavali raspuću ispod sela, odakle jedan put vodi lijevo, u Suhodo, a drugi desno, za Menjik i Hercegovinu. Tri smrknuta čovjeka čiji selam oni, njih nekoliko Suhodoljana koji su se slučajno zatekli pokraj raspuća, i ne čuše kad ga oni prozukoše sa konja!

Sifet prepozna prijatelja, Lutvi-bega, i mládine amidže, i ugleda, prebačene preko samara, crvene naslonjáče sa plavom podlogom, iščetvrtane još plavljim debelim koncima: isti kao u njihove mláde!

I svega ga prođoše žmarci…

„Kako li joj je bilo kada je, prve noći kada su je zatvorili s njim, otkrila da njezin đuvegija, beg Kadirpašić, ima opaku kožnu bolest, sva leđa u ugnojenim čirevima, da već pjeni na usta, čitavu noć ne spava i gubi se pred zoru?!… I taj njezin taksirat dogodio se nedavno, prije samo mjesec dana…“

Po gornjevrbaškom kraju puče priča kako su Hamzakadići sa Hercegovine prevareni, i kako su varanje, sila i obijest u običaju naopakih begova iz Bosne, Kadirpašića. Heda je bila treća djevojka, i još begovica, koju su upropastili. Oni su se toliko pohasili, pričao je narod iz donjevakufskoga kraja, da su svoj odžak ogradili kulama, a kule sagradili sa  prozorima nagetim unutra – kako ne bi gledali najmenike dok im rade u polju, ni čuli za njihovu glad i žeđ.

„Jadna Heda! I kud baš da se na njoj slome kola?! Jadna…“ tekle su mu misli, i kad htjede da izgovori:“moja Heda“, zagrcnu se, zastidi i ko zna koji put duboko uzdahnu.

I njemu i njoj prolaze godine: nit on može u Kovačevo Polje, nit ona u Suhodo – jer je žena koja „pobjegne“ – kao što je ona jednog jutra rano ustala i pobjegla sa Kadirpašića odžaka – u našem kraju „obilježena“ i osuđena da čeka da jē kod majke zaprosi samo neki hudovac ili pušćenac, a nikada momak.

***

Tetka je prestala napadati mládu (istina, nikad ne priznavši svoju krivicu), mláda je prestala plakati i tugovati, svak se sobom zabavio. Prije pet –šest godina, odmah nakon što je mláda pobacila prvo dijete, Zuhdi-bàba je otišao na konju do svojih Svarovica i donio joj pune fučije njihove vode, na koje joj je „naučio“. Mláda ih je dugo pila – sve dok nije ponovo zanijela i počela rađati zdravu djecu, muškiće i curice.

Sada joj ih je Tetka preuzimala i podizala kao nekada Rifeta i Sifeta.

(nastaviće se)

 

FESTIVAL U LUKSEMBURGU: DANI BOŠNJAČKE KULTURE

Ovaj festival protekao je u znaku 10 godina postojanja ovog udruženja koje služi za primjer dobre orgnizovanost crnogorske dijaspore u Evropi

O festivalu Bihoraca i pokretanju seoskog turizma u selu Crhalj u Donjem Bihoru, iz Holandije, na svoj originalan način piše:

Sevda Čelebić

Došla sam u Luksemburg iz Holandije na poziv Faiza Softića i po prvi put se susrela sa kulturnim dijelom života doseljenika iz Crne Gore i drugih zemalja ex-YU u Luksemburgu. Dijasporu, koja je osnovala ovaj klub, čine uglavnom ljudi koji potiču sa prostora Bihora – oblasti koja pripada opštinama Petnjica, Berane i Bijelo Polje. Dodatno, predstavljaju primjer multikulturalnog spajanja, kao i održavanja prijateljstava između građana zemalja ex – YU .

Ovakvo sadržajno, multikulturalno udruženje koje njeguje toleranciju, poštovanje različitosti, zaslužuje epitet najboljeg udruženja u dijaspori, jer, zapravo, kroz svoju široku lepezu kulturnih priredbi, predstavlja svijetao primjer i na najbolji način prezentuju i svoj zavičaj i svoju zemlju porijekla – Crnu Goru.. Zato iskreno odajem priznanje i izuzetno poštujem rad udruženja „Bihor“. Srećna sam što mi se pružila prilika da se i ovako zahvalim na pozivu. Bila mi je čast da budem učesnik ovakvog skupa. Ovo putovanje me je obogatilo za mnoga poznanstva; prisustvovala sam i učestvovala na istinskom prazniku kulture, a ta i takva prilika se rijetko ukazuje nama koji „živimo i radimo daleko od rodnog kraja.“

Lično bih željela da se ovakvi susreti nastave i u domovini, i to što prije. Mi dolazimo iz zemlje i kraja gdje se ima šta pokazati drugima i to moramo iskoristiti. Netaknuta priroda i gostoprimstvo Bihora i Crnne Gore su adut za razvoj seoskog i svakog drugog turizma i to moramo iskoristiti. Primjer za to je i ovaj festival u Luksemburgu koji, naprosto, napaja dušu onima koji su bili u prilici da proprate programe. To smo mi, to je naša tradicija i naša kultura!

Dio sela Crhalj

Mi pripadamo Evropi i svjetskoj kulturi. Kako svi u sebi nosimo svoje zavičaje, možemo reći da su neki svoju domovinu prenijeli na zapad, ne samo duhovno, već i u praktično.
Želim posebno pohvaliti  KUD „Petnjica“, iz Petnjice koje predstavlja zvijezdu tamošnje etno tradicije. Iako su izvođači uglavnom mlađe starosne dobi, zrelo i uigrano su odgovorili zadatku i poslužili svrsi. U njima prepoznajem sebe, odnosno momenat kada sam napustila svoj zavičaj i uputila se u Sarajevo, gde sam završila srednju školu. Potom se krajem 90-ih godina selim u Švajcarsku, gde uz rad završavam dodatno školovanje u Cirihu i usavršavam njemacki jezik…

Nakon završenog fakulteta u Njemackoj početkom novog milenijuma vraćam se u zavičaj gde počinjem da radim kao tumač stranih jezika, tokom ponovne izgradnje i povezivanja opština sa teritorije bivših republika Jugoslavije.

Krajem 2003. našla sam radno mjesto u Volendamu, nedaleko od Amsterdama. Ovaj gradić još uvijek nosi titulu jednog od najlepših ribarskih gradića u Evropi.  Prezentovala sam za nekoliko većih, čuvenih domaćinstava volendamsku tradiciju, kao i proizvodnju čuvenih holandskih sireva. Obučena u tradicionalnu volendamsku nošnju, zainteresovanim posjetiocima iz raznih krajeva svijeta, pričala sam o porijeklu i svojstvima „Gaude“ i „Edamera“. Radila sam to jako uspješno, uz veliko zadovoljstvo. Osećala sam se kao da prezentujem nešto svoje, iako nisam tu odrasla.

Menadžer i domaćini kompanije „Willig“bili su ponosni i veoma zadovoljni mojim radom. Nakon 3 godine rada dali su mi predlog da takav model rada prenesem u Srbiju i Bosnu, uz prenos tehnologije izrade „Edamera“ i „Gaude“. Pošto sam veliki ljubitelj tradicije i organske hrane domaće proizvodnje, odlučila sam da takav projekat započnem u svom rodnom selu Crhalj. Angažovala sam svoje komšije, prijatelje, rodbinu i uspeli smo da ponudimo najzdravije pršute, kozji i ovčiji sir, domaće mlijeko, sveže, domaca peciva i pite, našim turistima iz Evrope. U ambijentu divne drvene seoske kuće, sa organski gajenim paradajzom i paprikom, naši gosti su mogli, gledajući prelijepe crhljanske predele da se putem interneta povezuju sa svojim radnim obavezama, da završavaju nedovršeno, u ambijentu bez stresa, gde priroda harmonično upravlja životnim ritmovima.

Danas obilježavam 14 godina od osnivanja ideje etno-kulturni seoski turizam. Ova ideja nastala je  u Crhlju, gde sam pored izgradnje etno-kuće, uz pomoć familije koja mi je ustupila seosku kuću, otvorila i mini-muzej sa artefaktima i starinama koje su mi ustupili rođaci u Crhlju, u želji da što bolje očuvaju svoju tradiciju i prikažu je svijetu. Bijelopoljski muzičari i Limski Biseri su za sve naše goste, uz zvuke tamburice prenijeli naš izvorni sevdah, najlepše ljubavne pesme, koje su izmamile sjetu i probudile duše naših gostiju. Iako riječi nisu razumeli, odlično su prepoznali emocije i raspoloženje o kojima naše pesme govore.

Možemo se pohvaliti raznim dobrim iskustvima i uspjehom koji je donijela interakcija savršene prirode, domaće proizvodnje organske hrane, sa posjetiocima kako iz regiona, tako i iz cijelog  svijeta. Minulog ljeta imali smo jedinstvenu priliku da na posjedu u Crhlju dočekamo čuveni sportski biciklistički klub „Ursen“ iz Holandije. Moram se pohvaliti, u nadi da me nećete doživeti kao neskromnu, da je svake godine ostvaren izvjestan napredak u radu i organizaciji seoskog turizma. Tu bi trebalo spomenuti nekoliko bitnih projekata kao  što je prvi autokamp osnovan u Vranješkoj dolini, opštine Bijelo polje, kao i nekoliko bitnih projekata širom Balkana.

Da bi sve ovo preživjelo i ostalo budućim generacijama, ovom prilikom apelujem na sve ljubitelje ovog vida turizma da se ne ustručavaju i da računaju na moju pomoć. Naravno, potrebna je i veća podrška lokalnih i državnih vlasti, ona je uvijek dobrodošla. Jer održavati čistu okolinu na selima nije lako finansijski izdržati, kao što nije nimalo jeftino održavanje starih objekata i našeg kućnog muzeja.

I za kraj, još jednom iskazujem svoje oduševljenje i pohvaljujem sve organizatore udruženja „Bihor“. Poseban pozdrav upućujem Faizu Softiću, poznatom književniku porijeklom iz Bihora i Hamdiji Rastoderu koji su sjajno i na originalan način organizovali ovaj festival.
Hvala i svim članovima ZK „Bihor“ na čelu sa predsjednikom udruženja dipl. Ing. Eskom Halilovićem na uspjehu vrijednom pažnje i poštovanja.

MURATOVIĆ: VIŠE OD 25 GODINA JE TREBALO ZA MAGISTRALU DO PETNJICE, KOLIKO TREBA DA ČEKAMO ZA OSTALE PROJEKTE

Almir Muratović, odbornik Stranke pravde i pomirenja u petnjičkom parlamentu je, gostujući u programu Radija Petnjica, rekao da je lokalna uprava mogla brže, dinamičnije i mnogo bolje da rješava probleme u opštini.

Muratović je istakao da je putna infrastruktura godinama bila nepromijenjena i da je na neki način poboljšana novim magistralnim putem do Berana, ali da nije dovoljan samo taj putni pravac.

„Izborna obećanja su sastavni dio svake kampanje, ali realno stanje je potpuno drugačije i traži se odgovornost. Put, struja, voda su neophodne bez uplitanja politike. Nažalost to nije tako. Putni pravac prema Beranama će korisiti svakom, ali mora se brže raditi na svim potezima koji su od značaja za ukupno stanje u Petnjici. Petnjica treba da se otvori prema Tutinu i Rožajama, konkretno u Strateškom planu opštine Petnjica putnog pravca prema opštini Tutin nema. Najznačajni projekat za Bihor je putni pravac prema Tutinu”, rekao je Muratović.

On je dodao da postoje pozitivni signali od strane državnih institucija i lokalna uprava treba da izvrši pritisak da bi se konačo krenulo sa tim projektom.

Muratović je dodao da je stranka kojoj pripada fokusirana na konkretne projekte preko kojih se može doprinijeti, prije svega pozitivnom mišljenju, a zatim pomoći koja će biti odskočna tačka za opstanak mladih u BIhoru.

„Svjesni smo da mladi odlaze, pa i za to neko mora da snosi odgovornost, a to je posljedica ranijeg vođenja politike. Prije svega, 25 godina je trebalo da magistrala dođe do Petnjice, koliko onda treba da čekamo za neke druge projekte“, istakao je odbornik SPP-a.

On smatra da saradnja lokalne uprave sa dijasporom do sada nije iskorištena na pravi način.

„Lokalna uprava nije uspjela da potencijal dijaspore iskoristi na pravi način. Opština Petnjica je puno očekivala od dijaspore, ali se svelo na svečani čin. Nije do dijaspore, nego je do lokalne uprave. Potrebna je Kancelarija za dijasporu. U ovom trenutku, ne može se ništa ponuditi mladima iz nekog evropskog grada da se zainteresuju za povratak”, smatra Muratović.

On dodaje da je Petnjici potreban halal turizam koji bi se realizovao uz pomoć dijaspore.

“Pokret kojem pripadam je realizovao mnoge projekte preko dijaspore, kao što je javnost već zna, a to su Bošnajčki kultuni centar,  projekat iftara -više od trideset đaka se hrani svakodnevno, edukativni dio u radionicama, proizvodnju posteljina Bihorski san, ljetnji kampus unikat u Crnoj Gori i regionu, kurbani za Bihor i mnogi drugi”, kaže Muratović.

Odbornik SPP je na kraju pozvao dijasporu na bolju komunikaciju sa lokalnom upravom i na izradu konkretnih rješenja za razvoj Petnjice.

„Pozivam udruženja  iz dijapsore da se za svaki konkretan projekat i njegovu realizaciju obrate lokalnoj upravi. Takođe, da se obrate i pokretu kojem pripadam. Petnjica plodno tlo za investicije, i ovom prilikom pozivam naše ljude da rizikuju i pokušaju da pomognu našem Bihoru“, zaključio je Almir Muratović.

TEKST: ENKO KORAĆ

RAZGOVOR U STUDIJU: DENIS BOŽOVIĆ

(VIDEO) AGOVIĆ: NIJE REALNO OČEKIVATI DA MOŽEMO URADITI SVE ZA ŠEST GODINA

MURATOVIĆ PORUČIO DIJASPORI: OTVARAJTE FABRIKE – TO JE PATRIOTIZAM, A NE SAMO DA DOLAZITE DA GLASATE, TAKO NAM SAMO ŠTETITE

 

PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (8/10)

Obajvljujemo osmi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.                

                       VIII

Ne da se hudom insanu – jer malo poslije odlaska prijateljā planu prva vatra između Tetke i mláde. To jest, mláda se u ovom čapanju samo branila preklinjući Tetku da se smiri. Plakala je i bježala iz odaje u odaju, pa se vraćala na vrata i umoljavala:

-Ama nisam, Boga mi! …Otkud ti to, svekrvo?!…Zašto me nabigajri hak napadaš, bona ne bila?! Zaustavi se, sramota je, čuće nas svijet!

Ni Zuhdi-bàba ni njegovi sinovi u prvi mah nisu mogli razabrati zašto je Tetka tako „skrvila“ na mládu i šta joj je to ona skrivila. Šta ako je rekla koju riječ viška među ženama tokom posjete svoje rodbine, šta ako je srezala zavjese malo više nego kako je Tetka zamišljala, ako joj pite često zagore, ako maslo katkad grkne …?

Zuhdi-bàba nije riječi progovorio. Vrtio se ukrug po svojoj odaji, začipao uši i molio se šapćući i zatvorenih očiju:

-Bože moj, Bože moj! Bože moj mili i presveti, sakloni i spasi, sakloni i spasi! Šejtan, šejtan, lanetosum!

Rifet i Sifet, poblijedili u licu, također nisu znali šta da čine u ovom bihuzurluku: ako stanu u odbranu mláde, Tetka će se još više razbjesniti, a ako Tetki ma i jednom riječju budu dali za pravo, ucviliće Sevliju, koja je nečije dijete, stranac u njihovoj kući.

Sutradan, Zuhdi-bàba iskoristi priliku kada je Tetka bila izašla vani pa reče svojoj nevjesti:

-Nevo, strpi se! Ne odgovaraj joj! Odmahni rukom i idi svojim poslom! I razumi joj se. Nije ni njoj lahko…

Tetka, ustvari, nije mogla podnijeti svoj „gubitak“ – jer joj je mláda, prema njezinom računu, oduzela Rifeta, a kani joj oduzeti i Sifeta, i jer mláda odsélā postaje gospodarica kuće i odžaka, a ona će ponovo živjeti životom one odbačene „sinje kukavice“ kakvim je živjela u travničkom selu. A njih dvojica i odžak su njezino imanje koje je ona „kismetom stekla i zatekla“. Gdje je bila „Hamzakadićka“ (tako je odnedavno počela zvati svoju „mládu“) dok je ona čistila i čuvala zaparloženi odžak, a njih dvojicu, kao dvije sirote, hranila, umivala, kupala, presvlačila, šila im nove ječermice i čakšire, podrezivala kose…?

A Rifetu je Zuhdi-bàba govorio:

-Sakrij sreću svoju, sine! Šuti, nikom ne govori o njoj! Zašto je Jakub-pejgamber rekao svome sinu Jusufu: „Ne kazuj svoj sanak ni braći svojoj“?! Ha? I znadni: nejma ih dviju da se vole, takve su žene. Strpi se, proći će ovo, ništa je… Rosa!

Tim riječima Zuhdi-bàba je, ustvari, tješio sebe – jer se bojao da će zapaljena vatra progutati sav njegov odžak. „Jārabbi, što Ti se više približim, šejtan me sve jače udari! Šta ću, kud ću, ne znam ni sam…Gubim i snagu i razum, jārabbi. Niko ne mere razmrsiti klupko Tvoje!“

I, zbilja, ne prođe to na što je mislio Zuhdi-bàba, nego mržnja između dviju ženskih glava, jedne sretne i mlade, a druge nesretne i stare, uskvasa do krajnje tačke. Jedne prilike Tetka, nakon kratke svađe koja je bila haman jenjala, ujede mládu za srce pred sve trojicom muškaraca rekavši joj:

-Jalovušo!… Doveo si jalovušu, Rifete!

Sva kuća je zamrla, nasta tišina poput one koja se javi  iza groma.

Mláda se zatekla na dnu basamaka koji vode na gornji boj. I tamam kad su i Zuhdi-bàba i Rifet pomislili da će otrpiti, njoj popláviše stegnute usne pa, ne obazirući se na njih, odsiječe:

-A ko mi kaže?! –

I nestade u svojim odajama – da se tamo sama isplače i ni radi čega likuje.

-Bože moj, Bože moj, Bože moj! – zaplaka i Zuhdi-bàba i pade na pod sakrivši lice objema šakama.

Rifet priskoči da ga podigne, a Sifet mu donese čašu vode.

-Ja se tebi jadam, Bože moj… Bože moj, olakšaj, a ne otežaj…- još dugo se naglas molio i ječio Božiji rob Zuhdi-bàba.

I Bog mu olakša: uskoro se saznade da mláda ćùdā: jednog popodneva jē zatekoše na tavanu gdje, sa nožićem u ruci, stidljivo traži komadić suha mesa; naumpadale su joj i zelene zerdelije, koje se u njezinoj Hercegovini već pomaljaju, ali one u Suhodolu neće sazoriti bar za dva mjeseca… Primijetiše kako se iz dana u dan zaokrugljuje u pasu i licu…

-Ma nemoj?- čudili su se otac i sinovi. -Bože s hajrom!

Bilo je rano proljeće (godinu dana nakon što su dolazili prijatelji!), doba kada su prazni hambari i mutvaci. Sifet hitro otiđe do Čaršije i kupi suha mesa i smokava za mládu, jer je Šećer-aga kazivao da će svako čeljade „nositi grijeh težak k'o kamen u oku“ ako dopusti da ona koja nosi novog člana Muhammedova ummeta ostane željna bilo čega za čim joj duša azdiše.

Mláda mu se tiho zahvaljivaše primajući poklone sa zahvalnošću i bezrazložnim stidom, ali nije uzvraćala onim što je on silno očekivao: bilo kakvom natuknicom ili šalom o svojoj sestri. Kao da na ovom odžaku ničega nije bilo između njega i Hede: ni njihova poznanstva, ni darova koje je primio iz njezinih bijelih ruku, ni mahsuz selama iz Suhodola na Kovačevo Polje i sa Kovačeva Polja na Suhodol. Mláda je samo bez riječi buljila u djeverov fermen, od koga se on nije odvajao.

Nekad vesela, sada je uglavnom šutjela. Vehnula je u licu. Oči  joj upale duboko, u pocrnjele lokve u vrhu obraza. „Bože, da jē nije napala súhā, ili žutica, ili ko zna kakva bóla?“ pitala se u mislima cijela kuća. I Tetka se smirila i izokola pitala za mládino zdravlje, ali sa njom još nije željela da progovori.

Čitavog jednog dana mlāda je ležala u svojim dušecima i nije izlazila u avliju!

A sutra ujutro Sifet zateče Rifeta kako plače pred pragom: mláda pobacila, njih dvojica će morati skupa odnijeti beživotnu grudu mesa, pod kamrikom, u mezarluke i zakopati jē u vrhu gréblja, pod nekom smrekom.

Sifet je porodičnu sramotu podnosio na svoj način. Više niko nije ni pomišljao na odlazak u prijatelje, u Kovačevo Polje, kako je bilo dogovoreno – tamo u ranu jesen, kada se ovrhu žita i omlate orasi. Da idu u prijatelje sa Tetkom, to neće ona, a i mládi bi to bilo k'o preko mrtve glave, a da se pomole bez Tetke, sramota će se još više pročuti. „Da malo pričekamo, sabur-selamet,“ govorio je Zuhdi-bàba djeci.

 

 

ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA – ČITANJA I PRIČANJA DANAS U PETNJICI

0

Serija edukativnih tribina i kulturno-umjetničkih sadržaja koju organizuje nevladina organizacija Centar za kulturu Bihor počinje danas, 13.decembra u Petnjici, dok će za vikend slični sadržaji biti organizovani i u Beranama i Rožajama.

Tribine čiji je cilj da ukažu na značaj čitanja i pisanja, kao i ravnomjeran razvoj kulturne scene u cijeloj državi, održavaju se u okviru projekta KazivART- Kulturni dijalog, edukativne tribine i časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme, koji je finansijski podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore kroz program “Podignimo zavjesu nezavisne kulturne scene”.

Prva tribina pod nazivom “Pisanje- čitanje je avantura usavršavanja” biće održana u prostorijama Osnovne škole Mahmut Adrović u Petnjici, sa početkom u 13 časova. Učesnici tribine su Enes Halilović, Ljerka Petković, Hamdija Kalač, Rade Jolić, Dijana Tiganj, Selma Adrović, kao i polaznici Škole kreativnog pisanja- čitanja i pričanja. Moderatori će biti Mirsad Rastoder i Rebeka Čilović.

Organizatori su pojasnili da će se u formi predavanja i javnih tribina u Petnjici, Beranama i Rožajama govoriti o čitanju, tehnikama pisanja i sumnjičenju književnosti, ali i promovisati poezija poznatih i mlađih pjesnika. Kako dodaju, iako se tribine održavaju u tri grada, na njima će biti i učesnika i iz drugih opština, prvenstveno sa sjevera države.

Iz NVO Centar za kulturu Bihor poručuju da se ovim i ovakvim manifestacijama pruža edukacija o lijepoj i kvalitetnoj literaturi, unaprjeđuju čitalačke navike, podstiče objavljivanje, ali i podsjeća na značaj tradicije lijepog govora i pripovijedanja. Ukazujući na značaj čitanja i podsticanja na čitanje, posebno usmjerenog na mlade ljude u savremenom dobu tehnologije, organizatori poručuju da dobra literatura briše granice, kako lokalne i šire prostorne, tako i one idejne i apstraktne. Dobra literatura povezuje i oplemenjuje ljude, zaključuju organizatori.

U Beranama će tribina biti orgnaizovana narednog dana, u subotu, pod naslovom “Pisati- čitati se mora”. Učesnici su Enes Halilović, Rade Jolić, Kemal Musić, Edin Smailović, Dijana Tiganj, Kristina Buba Babić, kao i polaznici Škole. Moderiraće Rebeka Čilović i Ljerka Petković. Rožajska tribina nosiće naziv “Pisanje- čitanje je Naš svijet” i biće održana u nedjelju. Sagovornici moderatorki Rebeke Čilović i Milene Bubanja biće Prof. dr Nadija Rebronja, Ljerka Petković, Seniha Župljanin, Dijana Tiganj, Milica Marković i Kanita Šabotić.

S.S.