Nema grada u državi Luksemburg a da nema Bihoraca.
Gdje god da se zađe, eto otuda glas sa pitanjem – otkuda ti ovdje, kada si došao, kako je dolje i sl.
Najčešći susreti su u ranim jutanjim satima kada se okupe da popiju kafu prije nego li pođu na svoje radne obaveze. U nekih 30-tak minuta, uspiju sve da obuhvate, od dnevno-političkih tema u domovinu do čak i sklapanja biznisa.
Uvijek iskrsne potreba da se nekom od svojih ljudi doda ruka pomoći u biznisu. Jedna od lokacija gdje se odvija bihorski jutarnji muhabet jeste i uličica u Šiflanžu u kojoj se nalazi sve ono što je potrebno za jutarnji ritual: prodavnica čiji je vlasnik Bihorac i kafić u kojem se ekspresno pije ekspres kafa.
Vlasnik, Bihorac, otvara svoj dućan i stavlja surutku na vidno izloženo mjesto, začudilo nas je zašto nema surutke sa područja Petnjjice.
„Nije do nas, do njih je. Kada sam god nazvao, oni su rekli – nemamo, nestalo nam je“. Bihorci/gosti kafića vode razgovor koji je najčešće začinjen humorom. Da su poželji kako za društvo u kafani tako i za rad, pokazuje i Ivan sa Konika, koji je druženje sa Bihorcima iz Podgorice nastavio i u Luksemburgu.
Uvujek se stvore uslovi za povlačenje paralele sa Crnom Gorom. Tako jedan od poznatih molera u Luksemburgu, kritikuje kako su odjednom svi poželjeli da se bave molerajem, dobija odgovor od susjednog stola – pa tako je propala poljoprivreda u Crnoj Gori, jedan zasadi maline i one dobro rode prve godine, već sledeće, svi sade maline.
Bude tu i onih koji su na prvu jutarnju kafu došli sa svojim četvorotoškašem bez krova. „Šta je, šta vi mislite, ja sam još kao dijete po Petnjici vozio kabriolet, šepuri se jedan od gostiju a porijeklom iz Bihora i odmah otkriva koji je kabriolet vozio – volujska ili konjska kola, bez imalo kompleksa i ustezanja, uz smijeh završava petnjičanin iz Luksemburga svoju šalu. U tih pola sata sve se psotigne a onda, kud koji – mili moji, jer Luksemburg treba da se gradi a primarno mjesto u tome imaju Bihorci.
DENIS BOŽOVIĆ
