PRIČE IZ DIJASPORE: FAIZ SOFTIĆ – ZAŠTO NE VOLIM TOPOVE

Početak je aprila 1992. Tokom agresije na BiH, u prvom talasu mobilizacije, određen sam da branim Sarajevo sa njegove jugoistočne strane, tačnije na Osmicama, gdje se nalazi istomeni hotel na koji su dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore danonoćno navaljivali u želji da ga osvoje i ovladaju dobrim dijelom opštine Stari Grad. Bilo mi je trideset četiri godine. Za rat ni previše mlad, niti previše star. Taman.

Moja kuća nalazila se samo nekoliko stotina metara niže od ovog hotela i potpuno je bilo prirodno da mi ratni raspored bude baš na tom mjestu. Tik uz hotel nalazi se put Pale – Trebević – Sarajevo, važna saobraćajnica i od strateškog značaja za obje zaraćene strane, srpsku posebno. Danima smo grčevito branili položaj. Napadani smo sa svih strana i u svako doba dana i noći.

Polovinom aprila krenuo je bjesomučan napad na ovaj hotel i prostor oko njega. Tukli su nas topovima sa Trebevića, Borija, Zlatišta i ko sve zna odakle ne….

I ne samo hotel tukli su i naselja Širokače ispod ovog položja. Jedna topovska granata pala je nekoliko metara od moje kuće, u Festinu baštu, i velika crna pečurka zaklonila vidik prema kući u kojoj su ostala moja petogodišnja kćerka, devetogodišnji sin, i supruga. Kao i mnogi koji su vjerovali da se u Bosni i Sarajevu jednostavno ne može desiti rat – nisam još uvijek nikud bio izmjestio porodicu iz svoje kuće, iz svoga grada, iz svoje države… Vidim kako druga granata pogađa moju kuću, ali nisam smio ni pomisliti da napuštam položaj koji smo grčevito branili običnim automatima, dok je s druge strane udarano topovima, a onda se uključio i tenk sa Borija. Ubrzo, samo nekoliko metara sa moje desne strane, pada Enver Kadić, divan čovjek i otac dvoje maloljetne djece, nekoliko njih biva ranjeno. Dolazi pojačanje iz komande Pod Bistrikom, odvlače poginulog Envera i još četvoricu ranjenih. Ubrzo ginu još četvorica, Gledam prema svojoj kući i vidim da nedostaje pola krova. Senad Pecar me sokoli: Faize, sve je u Allahovim rukama, ne plaši se, napravit ćemo novu kuću. Odolijevamo napadu. Na posljetku – vatra je utihnula, prebrojavamo se. Senad Pecar klanja na mjestu gdje je pao Enver Kadić. Skoro pola voda je van stroja. Nedostaje Rasim Sućeska. Nema ga ni među poginulim, ni među ranjenim, niti među nepovrijeđenim (dijelovi njegovog tijela otkopani su na padinama Zlatišta petnaest godina poslije rata). Kasno nam stiže smjena, skoro dva puna sata su odocnili. Silazim prema kući i noge me drhte; ne znam šta ću i kako zateći. Svuda okolo puta niz Brajkovac, Nadlipe, pa Lipe – patrljci i ruševine. Razbacani crijepovi, oluci, prozori, svuda oko puta… . Poneko izviruje iz podruma kuća, izgledaju kao sišli s pameti…

 Vrata na kapiji moje kuće – izvaljena. Jedva koračam. Dozivam, niko se ne javlja. I kućna vrata su odbačena u baštu iznad. Ulazim unutra, jedan rog kuće zaboden u krevet na kojem sam ostavio svoju djecu. Nikoga u kući. Posve sablasno izgleda moj, sve do toga dana, topli dom; supruga u trku zaboravila tanjir na frižideru u kojem sada, kao rukom spušten, leži veliki zubat geler od topovske granate. 
 Izlazim u avliju, prelazim ulicu i u kući Rasima Sućeske zatičem pun podrum unezvijerenih lica, uglavnom žena i djece. Ima i poneka prosijeda muška glava kojoj se nikako ne ide na liniju. Iz te gomile iskače moja kćerka Jasmina: Tataaaa, došao si…
Jesam, dušo, kažem joj… Je li kod vas sve u redu. Jeste, samo više nemamo kuću, a kakav si to – samo ti se vide oči i usta, sav si u prašini…?
 Isto veče, djeca i žena, sa ostalima iz ulice, sišli su u sklonište hotela „Evropa“ a ubrzo, djeca su otputovala za Beograd, odatle za Crnu Goru, odakle su, poslije dvije godine, otišli u Luksemburg.

Ja sam ostao do kraja rata, da se, skoro goloruk, borim protiv četničkih topova koji su neprestano granatirali Sarajevo. Branio sam svoj grad, svoj narod i svoju državu. Rame uz rame sa mnom bili su Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Moje su ruke ostale čiste. I savjest! Nisam izdao narod ni državu kojoj sam pripadao. Da bilo ko tako danas napadne bilo koju državu u kojoj bih se našao – branio bih je. Na samom završetku rata krenuo sam za porodicom i poslije jednomjesečnog tumaranja, presretanja i vraćanja, stigao u Luksemburg.

Dugačkim hodnikom izbjegličkog doma „Don Bosco“ trči mi u susret kćerka Jasmina sa isto onako raširenim rukama kao kada sam dolazio sa položaja na Osmicama, samo sada malo veća; grli me i plače: Tataaaa, došao si…
E zato, dragi moji prijatelji, ja ne volim topove. Ne volim ih pa makar se oni zvali i Ramazanski. Nikako ih ne volim… Ama baš nikako…