Glumac Emir Muratović, jedan od osnivača pozorišta Divan u Petnjici, obratio se pismom portalu Radija Petnjica, skrećući pažnju na noviji istorijat pozorišta u Petnjici. Pismo prenosimo u cjelosti.
“Divan pozorište Petnjica…Osnovano 15. aprila 2015 godine.
Poštovana braćo i sestre, dame i gospođe.
Ovo pozorište se rodilo jednog lijepog sunčanog aprilskog dana dok je još ono Mujaz rasturao đubre po livadi. Ali gospodo, Mujaz nije imao pojma da se baš u tom trenutku rodilo jedno pozorište, malo skromno pozorište, koje su osnovali srednjoškolci. Neki tamo Neris Muratović, neka Amela Latić, neka Alena Korać, neka Hana Muratović ( koja je tada imala samo 13 godina ) i neki tamo Emir Muratović, koga baš i ne mogu svi da razumiju a ni da shvate neke njegove lude ideje. E baš ova đeca koju danas niko ne spominje su osnovala, održala, podržala i ostavila u životu ovo NAŠE malo pozorište.
NVO – ne mogu da osnuju maloljetnici.
Dakle, morali smo da pronađemo nekoga ko je punoljetan da bi nam pomogao u toj našoj ideji da osnujemo pozorište i tako stvaramo predstave i predstavljamo našu Petnjicu širom svijeta, čak i do Kine, Indije u Aziji, Somalije, Gane, Obale slonovače i ostalih afričkih zemalja.
Elem, zamolili smo gospodina Reha Ramčilovića da nas podrži i da on bude taj koji će biti tu sa nama i uz nas baš zato što je nastavnik književnosti. A i ranije smo radili neke “skečeve” s njim. Ne predstave nego skečeve.
Skeč – izvođenje skeča traje najduže 15-20 min.
Predstava – izvođenje predstave od 30 + min.
Može trajati i do 120 minuta..
Gospodin Ramčilović je nakon nekog vremena prihvatio ulogu predsjednika pozorišta.
Uz pomoć Envera Elja Rastodera osnovalo se pozorište.
Enver je sredio cijelu dokumentaciju oko NVO ( Nevladine organizacije ) i pomogao da dobijemo to što smo htjeli i da nije bilo ovog čovjeka nikad ne bi ni osnovali to pozorište kao NVO.
A to se publici i javnosti nikad nije govorilo, bar ne od strane Reha Ramčilovića.
Prva predstava “Poštar Haso” .
Ova predstava je nastala iz skeča koji je napisao Ramčilović.
Taj skeč sam ja lično obradio i od njega napravio predstavu.
Uvježbavao ostale glumce, 2-3 mjeseca, režirao, napravio scenografiju. Ukrao Elfiji mojoj frižider iz kuće i iskoristio ga kao rekvizitu za predstavu. I ne samo frižider nego još mnogo toga. E baš moja Elfija mi je govorila “E moj sinko lud li si, Boga mi ti jednog dana to niko neće znat’, ne gubi živce” i bila je u pravu ! Aplauz za moj Elfiju.
Evo vidim da se ta predstava preimenovala u “Pismo mami”.
Što znači da je sada “Poštar Haso” zapravo “Pismo mami”.
Zato što su u predstavi “Pismo mami” isti tekst, režija, scenografija pa čak i imena likova isti kao i u predstavu “Poštar Haso”.
A to bi valjda trebalo da znači da je Emir pravio nešto što danas drugi nazivaju novom, svojom predstavom. No dobro. Sve će to narod pozlatiti.
Ako mi ne vjerujete evo pitajte ostale glumce.
Nastupali smo mnogo puta i nikad nijesmo obrukali to pozorište.
Predstava “Čovjek za sve” tekst i režija Dragana Koprivice.
Po meni odlična predstava a to je i premijera dokazala. Više od 250 gledalaca u Petnjici. Ko je tako poslednji put napunio salu?
Možda političke partije.
Koprivica je zajedno sa mnom vježbao ovu predstavu više od dva mjeseca. Ovo je monodrama!
Što znači da u njoj igra samo jedan lik. I trebala je da se igra isključivo za opštinu Petnjica i Centar za kulturu Petnjica.
Uopšte nije trebalo da učestvuje pozorište Divan Petnjica.
Predstavu smo spremali za FDA ( Festival dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju ).
Dragan Koprivica je meni lično dao prijedlog da napravi predstavu samo samnom.
Moja želja je bila da se uključe i đeca iz pozorišta Divan Petnjica, isključivo moja želja.
Zašto?
Baš zato da bi ista ta đeca naučila nešto od Dragana Koprivice i nešto od mene. Da osjete šta je to pozorište.
Nakon moje inicijative uključili smo i Divan pozorište.
Na taj način su podijeljeni troškovi predstave.
Na tri dijela. Opština, pozorište i CZK su izmrili troškove.
Emir Muratović je za pozorište radio, stvarao i igrao bez ikakvih nadoknada.
Većinom!
A bilo je i predstava od kojih se moglo podijeliti glumcima bar nešto simbolično novca.
Čisto za dzeparac.
Ali to nije ni bitno.
Nego šta sam ja to htio Vama draga publiko da kažem, pitate se Vi ?
Srećan sam što pozorište još uvijek živi. Zahvaljujući đeci koja žele da se bave glumom. Među kojima ima odličnih glumaca !
I drago mi je da se igraju predstave kojima sam JA dao dušu i oživio likove u njima.
Baš ja, ovaj ludak i kreten koji se posvetio tom pozorištu.
Ono što meni smeta i što nije lijepo!
Nije lijepo gospodine Ramčiloviću davati izjave da ste Vi “uvježbavali, učili, režirali, pisali” i tako dalje nešto što su drugi radili.
Odlično znamo da to nije istina.
Lako je preko tuđih leđa kupiti ” kajmak”.
Red je da se zna, da svi znaju kako je pozorište zapravo nastalo.
Vi ste gospodine Ramčiloviću u pozorištu bili samo formalno, čisto da imamo predsjednika. A ta neka priča Vi režirali i bla bla bla to možete tamo đeci u vrtiću da pričate.
Koliko je ova moja priča vjerodostojna ? E o tome mogu više da kažu direktor CZK Petnjica , Sinan Tiganj kao i radnici CZK !Pozorište Divan nije u Vašem vlasništvu gospodine Ramčiloviću ! I ne može biti u nečijem vlasništvu. To pozorište pripada omladini ! I uvijek će pripadati samo omladini ! Vi ste spremni za penziju.Odavno !
O ovoj temi bih mogao tri dana da pišem i mnogo toga da kažem ali bilo bi ružno s moje strane jer bi se vjerovatno neki žestoko postiđeli !
Srdačan pozdrav sa dalekog zapada ! Vole vas Emir i Mićko !
