Prisjećajući se stare rodne kuće, brvnare, ognjišta, lonca za kuvanje, majke i oca, šezdesetogodišnji Bihorac, veliki humanitarac i rodoljub Džeko Šabotić, otvorio je dušu i pripovijedao svoju životnu priču pred mikrofonom Radija Petnjica.
Džeko živi u Švajcarskoj već 40 godina i svaku priliku koristi da pomogne zavičaju.
Njegova porodica imala je 20 članova – 17 djece, otac, majka i prva žena njegovog oca.
„Rodio sam se na „hasretluku“, kao četrnaesto dijete u porodici, prvo muško, a sve prije mene bile su ćerke. Poslije mene rodila se još jedna sestra i dva brata, tako da nas je bilo 17. Moj otac, rahmetli Gano Šabotić, čuveni u to vrijeme, dva puta se ženio. Prva žena mu je bila od Muratovića i s njom je imao 10 kćerki. Zvala se Raba. To je bilo vrijeme kada je tradicija nalagala da se u porodici mora roditi muška glava. Zato je prva Ganova žena odlučila da oženi muža sa drugom ženom. I bilo je tako. Oženio se sa ženom iz Agovića, sa Salihom i od nje nastadosmo nas sedmoro. Vremenom su se sva djeca rasturila po svijetu i od tako brojne familije niko tu ne osta. Kad sam se rodio, kćerke od prve žene, moje polusestre su bile već udate. Ina, Ibrima, Mejra, Bajra, Hajrija, Pašema, Muniba, Umihana i još dvije male djevojčice koje su umrle, su djeca iz prvog braka, a Dževahira, Džemaila, Sabira, Džeko, Feko, Sabro i Samira iz drugog.
Prvu Ganovu ženu smo svi voljeli i poštovali podjednako kao našu pravu majku. Iz milošte smo je zvali „biko“. Tako smo je zvali kako bi joj odali priznanje za sve što je činila za nas. Tek kasnije je nastao termin „nana“, a vidim danas se sve više koristi“, priča Džeko.
U kući sagrađenoj od blata, isprepletanog pruća, nekoliko kamena, čatmenog zida, nazvanom „brvnara“ u selu Tucanje odrasli su svi zajedno.
„U jednom dijelu kuće postojao je zemljani dio gdje je bilo ognjište, lonac i verige u kojem smo kuvali hranu. Imali smo i crni šporet, ali lonac nas je iznjivio. Imali smo jednu sobu i svi smo tu spavali. Slamarice su bile udobne, jer umor nije prepoznavao neudobnost. U to vrijeme u tome smo uživali. Tada je malo ko imao bogat život, ali srećan i zadovoljan jeste. Velikim stvarima nijesmo težili, uvijek smo se zadovoljavali sa onim što imamo, pa smo od poljoprivrede živjeli kao i svi u to vrijeme. Osnovnu školu, do petog razreda sam pohađao u Tucanjama, a onda školovanje nastavio u Petnjici. Svaki dan sam pješačio oko pet kilometara kako bi stigao na vrijeme na nastavu. Uslovi su bili teški, putevi nikakvi, a mi adekvatne obuće. Bilo je leda, snijega, zaleđavanja odjeće na nama, izgladnjelosti, ali volja je uvijek postojala, tako da nikada nijesmo odustajali. Ni telefona, ni televizije, ni radija, ništa od toga, jer sve je došlo kasnije, a da budem iskren tada nije bilo ni dokonog vremena. Sjećam se i kada je prvi put struja došla kod nas, daleke 1964. godine“, nadovezuje se Džeko na svoju priču.
Na trenutak zastade i prisjeti se šta su mu pričali, kako je izgledalo kada se on rodio.
„Pričali su mi svi, pričao mi je i rahmetli otac, kako je bilo kad sam se rodio, a bilo je pravo „šenlučenje“ i slavlje. Rodio sam se poslije toliko vremena i poslije toliko ženskih glava u porodici. Ljudi su čak sa Police dolazili na čestitku kod oca, jer su ga svi poznavali. Bio je čuven u to vrijeme i imao je društva sa svih strana. Pričali su mi da je bio veliki humanitarac i da je pomagao još oko izgradnje prvog doma ovdje u Petnjici. Ja sam se oženio u 21 godini, poslije povratka iz vojske, 1979. godine. Kada sam birao izabranicu vodio sam se onom našom starom izrekom – beri cvijeće oko sebe, tako da ubrah cvijet iz blizine, iz Radmanaca. Svadba je bila priređena po najstarijim bihorskim običajima, a bila je jedna od najačih i najvećih u to vrijeme. Šatora još nije bilo, samo čista poljana i muzika pa se baš slavilo i igralo“, prisjetio se Džeko svoje mladosti.
Odmah nakon povratka iz vojske, nakon ženidbe, odlučio je da ode u svijet da potraži bolji život. Na selu je bio srećan, ali iscrpljen i uvijek je težio da stvara više.
„Otišao sam u Švajcarsku zbog ekonomske situacije. Tamo sam se snašao i imam lijep život. Muke i težak život iz djetinjstva uvijek su me podsticale na to da se osvrćem na ljude iz ovog kraja, pa je želja da im pomažem. Sjećam se kakva je naša kuća bila – stara sa isprepletanim prućem, nije mogla izdržati, pa je se srušila još prije 48 godina. Na istim temeljima izgrađena je druga, koja se takođe, prije nekoliko srušila. U želji da sačuvamo sjećanje i nikada ne zaboravimo gdje su bili temelji te naše prve kuće, u kojoj je rođeno nas 17, moj brat prije je prije par godina sagradio novu i sada živi u njoj“, kaže Džeko.
Od starina koje su postojale, ništa nije sačuvano, ni fotografija stare kuće ali je ipak,na neki čudan način otrgnuta od zaborava. Džeko je slučajno, na izložbi bihorskog slikara Šeka Šabotića, vidio nacrtanu staru kuću.
„Ostala su sjećanja na prošlo vrijeme, slike oca stare preko 40 godina i priče koje mi je on pričao. To pamtim najbolje, jer i ja ih danas pričam. Za mene one imaju neprocjenjivu vrijednost“, sjetno priča Džeko.
Da je predan zavičaju i da ga jake uspomene vežu za ovaj kraj pokazuje i to što svake godine izdvaja ne mala sredstva i ulaže u Bihor. Podržava sve akcije i to ne samo u Bihoru.
„Uvijek se rado vraćam zavičaju, ovamo sam teoretski svaki dan. To kažem jer svakodnevno, preko portala Radija Petnjica, samog radija i mnogih drugih emitera pratim sva dešavanja. Čekam dane penzije da se bolje i više posvetim svom zavičaju“, kazao je Džeko i dodao da mu je žao što nema više vremena da se posveti detaljima, jer se odmor u Bihoru završioa sjutra već pakuje stvari i vraća se za Švajcarsku.
ALDIJANA NOVALIĆ
