Svako vrijeme ima svoj prevoz, kaže Rahman Kočan, u narodu poznat pod nadimkom Grom. Radni vijek proveo je radeći s kraja na kraj Bihora i svuda je stizao na vrijeme. Uglavnom je na zadatke išao pješke, ali ipak glavno prevozno sredstvo bio je konj. Čitajući časopis za penzionere, Grom je zapazio tekst o dr Petriću i sjetio se davne 1968. godine kada su zajedno išli na vakcinaciju na Bor i Dobrodole.
„Tada su išle tri ekipe na vakcinaciju djece, a u jednoj ekipi smo bili dr Petrić i ja. Moje prevozno sredstvo bio je očev konj, a za doktora Petrića smo iznajmili konja od porodice Ramčilović“, priča Rahman.
Naravno, domovi zdravlja nijesu imali konje, pa su ih uglavnom iznajmljivali. Rentiranje konja nije bilo nimalo jeftino. Kako kaže Rahman, dnevnica za konja bila je toliko visoka da je premašivala dnevnicu jednog doktora.
„U putu prema Boru smo tada fino prošli. Dan je bio lijep. Nakon završetka vakcinacije pošli smo u Dobrodole gdje smo u školskom dvorištu smjestili naš prevoz da pase, a oko organizacije za vakcinaciju djece nam je pomogao tamošnji učitelj Miftar Šabotić. Kada smo obavili posao, uzjahali smo konje, ali smo primijetili da je konj kojeg je jahao dr Petrić bolestan. Oči su mu bile natečene i krvave. Možda ga je pečila zmija ili nešto drugo, to ni dan-danas ne znam“, kaže Rahman.
Zavezavši doktorovog konja za Rahmanovog, došli su do Petnjice.
„Predveče su došli vlasnici da uzmu konje, a vlasnik konja kojeg je koristio doktor, nije ga htio uzeti. Ostavili smo ga u dvorištu ambulante. Ujutru smo ga zatekli uginulog. Bolnica je kasnije platila konja vlasniku Ramčiloviću. Eto, to mi je bila jedina prilika da se družim sa doktorom Petrićem koji je, nažalost kako čitam, preminuo i mislim da je to jedini doktor u Crnoj Gori koji je imao takav problem sa prevozom“, kaže Rahman.
DENIS BOŽOVIĆ
