NA ILIDŽI PREDSTAVLJENA KNJIGA “RODNO MJESTO U PET DJELOVA” AUTORA ZUMBERA MURATOVIĆA

0
490
Promocija knjige Zumbera Muratovića na Ilidži

U sala Centra za kulturu Igman na Ilidži 9.decembra održana je promocija knjige Zumbera Muratovića “Rodno mjesto u pet djelova“. Na promociji, pored književnika Fehima Kajevića i Esme Muratović, bila je i Dijana Tiganj, mlada književnica iz Bihora koja je izdala dvije knjige, zbirku pjesama “Ulica starih koraka” i roman “A vrijeme ide dalje”.

Ona je na promociji, poseban osvrt imala na pripovjetku “Stubalj”.

Dijana Tiganj je rekla da knjiga priča „ Rodno mjesto u pet dijelova“ sadrži 19 životnih ispovjesti, i isto toliko životnih priča, koje se vezuju za toponim autorovog zavičaja, Bihora. “Sve ove priče isprepletene su sličnim radnjama, motivima, jezikom i načinom pripovijedanja, ispričane u stilu uzora svih bihorskih pisaca, čuvenog i svjetski priznatog Ćamila Sijarića.  Naslovna sintagma „Rodno mjesto u pet dijelova“ predstavlja toponim,  rodno mjesto pisca Zumbera Muratovića. Petnjica, centar Gornjeg Bihora jeste taj zavičaj od pet djelova. Simboliku naslova trebamo tražiti u etimologiji naziva ovog mjesta, kako i sam autor navodi – naziv Petnjica potiče od pet njivica koje su se vidjele u dolini, ali istovremeno upućuje i na emigraciju ljudi ovog zavičaja”, rekla je Tiganj.

Predstavljajući priču „Stublja“, ona je rekla ona nosi posebnu semantičku vrijednost. Tema priče jeste odlazak jedne porodice iz zaseoka Briješće u Njemačku radi obezbeđivanja egzistencije. Amir i Hanka sa svojom maloljetnjom djecom napuštaju svoje ognjište u Briješću i odlaze u hladnu, tajnovitu Njemačku, idu u susret boljem, ali nepoznatom, neizvjesnom životu u tuđini. Za sobom ostavljaju svoj topli dom, kuću, zemlju, rođake, ostavljaju uspomene, mirise, grobove roditelja i predaka…

“Priča započinje opisom zavičaja, „Zaseok Briješće bijaše na iznešenom pristanku, ispod prostrane planinske kose. pored koje se prostiralo selo Bor. Kuće niske i zbijene jer su stanovnici bližnjike. Negdje pri kraju zaseoka, nadaleko od dobro očuvane kuće, izdvojene od ostalih, nalazi se jedina voda u ovom kraju, koju zovu Stublja. Žitelji ovog mjesta sa zadovoljstvom je piju, a kad odu daleko plaho čeznu za njom.“ Već ovim opisom uvodi se u narativnu strukturu motiv vode, Stublje, koja je i naslov, pa samim tim je jedna vrsta interpretativnog ključa za tumačenje narativne paradigme”, smatra mlada spisateljica iz Bihora.

Analizirajući dalje prvu priču iz knjige, Tiganj je rekla da autor kroz sudbinu Bihoraca, Amira i Hanke, koji odlaze u dijasporu, tetke Dževe koja ih prati, komsije Kala ostaje da čuva kuću, vozača koji ih vodi u tu daleku, tuđu, nepoznatu zemlju i tuđe ljude, prikazuje stvarnost Bihora.

“Svi mi poznajemo nekog Amira. Poznajemo na desetine žena koje sa tugom gledaju u svoje zatvorene domove i koje prate u stopu teške korake svojih muževa. Poznajemo toliko djece koja su otrgnuta od svog zavičaja i odvedena da sreću traže na tuđoj zemlji i među tuđim licima”, rekla je Dijana.

Priča STUBLJA  na Festivalu priče „Zavičajne staze Bihor 2014“ osvojila je specijalnu nagradu za autentično pripovijedanje, pa se Tiganj osvrnula i na taj aspekt ovog djela.

“Pripovijedanje u ovoj priči odvija se u trećem licu, u tzv. ER FORMI, dakle uspostavljena je auktorijalna pripovjedačka situacija koju odlikuje to da se autor povlači u pozadinu pripovijedanja, nalazi se na marginama između narativne strukture i stvarnosti, karakteriše ga ozbiljnost, precizna misao i objektivnost u pripovijedanju. Ono što autor na maestralan način uradio jeste oklijevanje Amirovo prenosi i na pripovijedanje, pa se stalno iščekuje polazak, ali ga nema, pripovijedanje je razvučeno i vodi čitaoce u iščekivanje.  Prava blagodet ove knjige svakako je arhaičan i autentičan  jezik, koji poput pravog dragulja odlikuje ovo djelo i po čemu je cijenjeni autor pravi zavičajni pisac. Tekst obiluje pravim bihorskim izrazima, iz svake rečenice izbija pravi bihorski duh. Zapravo, ovom pričom autor je napravio presjek bihorskog sociokulturnog koda tako da svakom, pa čak i onom ko ne zna gdje je Bihor ni na mapi, odmah bude jasno kakvi su to ljudi i kakav je to duh.

 Priča nosi naziv vode, „Stublja“, hladne vode Amirovog zavičaja. Grčki i neki indijski filozofi smatrali su da je mjesto postanka svijeta voda, da sve u njoj niče i sve se u nju vraća. Voda je jedan od najčešćih arhetipova u književnosti, koristili su ga mnogi pisci u Bihoru, čak i Ćamil Sijarić, a u narativnoj strukturi „Stublje“ ovaj motiv ima posebno mjesto i posebnu funkciju. Na prološkoj granici javlja se motiv stublje u opisu mjesta. Kasnije, Amir šalje dijete da naspe vode za puta, ali i da odnesu u tuđinu. Dakle, ova voda je simbol onog dijela zavičaja koji Amir želi da odnese sa sobom, kako bi mu bilo lakše. U kapima vode Stublje Amir odnosi i Bihor, i jabuke koje će uzreti, i livadu koju će Bihorci kositi, i vrata kuće koja će se zatvoriti. Stublja je sinonim za zavičaj, a Amir želi makar dio sačuvatu i odnijeti sa sobom. Voda je i suza u Hankinom i Amirovom oku, voda koja nosi u sebu svu gorčinu odlaska.  Tekst priče završava se takođe motivom vode koja teče, Popče koaj se uliva u Lješnicu, Lješnica u Lim…, što simbolizuje odlazak, ali i proticanje života”, zaključila je Dijana Tiganj i dodala da je ova priča samo jedna od mnogih fantastičnih priča u ovom djelu.

U ime izdavača, Centra za kulturu Petnjica, prisutnima se obratio direktor Sinan Tiganj.

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY