Živimo u vrijeme apsurda i raznih paradoksalnih situacija.
Već desetak dana boravim u Bihoru, tačnije u Petnjici, ponajviše radi festivala „Bihorsko kulturno ljeto“ gdje se svakodnevno družim sa nekoliko mi vrlo dragih prijatelja, ponajprije sa Mirsadom Rastoderom i sa još nekoliko entuzijasta i ljudi od pera.
Petnjica, mala opština na sjeveru Crne Gore, već je okićena novom zgradom opštine, jednom od najljepših u cijeloj republici Crnoj Gori.
Ovdje se i dalje neprestano radi; bruje teške mašine – u toku je izgradnja moderne dionice puta od Petnjice prema Svijetu, radi se po cijeloga dana, čak i nedjeljom…
Gore iznad varošice, na visini od preko hiljadu metara, niče – Bihorski dvorac, najneobičnije zdanje na mjestu gdje su do jučer samo orlovi nesmetano slijetali, i po koji uporni čobanin sa svojom sviralom bi se probio do vrha kamene litice na kojoj čudesni Hamo Korać diže dvorac sa kojega se vide vrhovi velikog broja crnogorskih, pa i albanskih planina. O Bihoru da i ne govorimo – on sa ovih klikova izgleda kao na dlanu. Lijep je Bihor, ali odavde izgleda još ljepši; prosule se zelene bašte kao bihorski ćilimi.
Otvara se i fabrika peškira na Boru, pravi se lovački dom, a u sred varošice i stambena zgrada. Tu su i kilometri novog asfaltnog puta.
Kao čovjeka koji nije ovdje rođen, ali ima bezbroj prijatelja, rodbine i poznanika – sve me to iskreno raduje i ushićuje.
Mnoge velike sredine, sa mnogo jačom privredom, nisu ovoliko uznapredovale za ovih godina od kako je Petnjici vraćen status opštine. S punim pravom možemo konstatovati da se Petnjica infrastrukturno zahuktava. Podržimo je i ostavimo se politikanskih naglabanja, jeda i pizme.
Među pozitivne korake možemo komotno nabrojati i Festival „Zavičajne staze“ koji je, od prije nekoliko godina, preimenovane u „Bihorsko kulturno ljeto“, festival koji stasava i koji iz godine u godinu privlači mnoge poslenike kulture iz regiona i svijeta, a za čiji uspjeh su ponajzaslužniji Mirsad Rastoder i aktivisti opštine Petnjica na čelu sa Sinanom Tiganjem.
I ovo je put u svijet, put kojim dolaze mnogi i koji iz ove sredine odnose nezaboravne uspomene na ljude i predjele.
Ovo je mjesec svadbi, svadbarske kolone svakodnevno defiluju kroz Bihor i Petnjicu, a razdragani svatovi šenluče. Zidaju se i nove kuće i stiče se utisak da je blagostanje kakvog nigdje nema.
Za ovakavu sliku Petnjice ponajzaslužniji su ljudi iz dijaspore koji, praveći kuće i uređujući svoje bašte i prilaze, poručuju da vole svoj zavičaj i da mu se kane vratiti.
I sada, pitate se – gdje je apsurd?!
Ljudi i dalje odavde odlaze. Iako država daje subvencije i potpomaže razvoj poljoprivrede i stočarstava – mladi odlaze.
Potpuno je prirodno težiti boljem, ali – da li je bolje u tuđoj zemlji negoli u svojoj pa i neka se u tuđini bolje zarađuje?!
Poslije desetak dana boravka u Bihoru i obilazeći mnoga sela shvatio sam da onaj ko hoće raditi koliko se radi u Luksemburgu, Njemačkoj ili Švajcarskoj… može pristojno živjeti sa mnogo manje stresa i nervoze.
Ovih dana sam donio i čvrstu odluku:
U Bihoru, a najvjerovatnije u svom rodnom selu Vrbe u bjelopoljskoj opštini – uz Božju pomoć, sagradit ću kuću, pa makar i ja, kao i mnogi koji su otišli sa ovih prostora, samo desetak dana u godini, provodio u njoj. Možda je i ovo apsurd, ali hoću.
Hoću i moram!
FAIZ SOFTIĆ
