Uobličavanje ovog svjedočenja, započinjem dilemom da li njime ikome činim dobro, i da li ono uopšte i ima svrhe. Jer, od noći između 27. i 28. februara 1993. godine, kada sam se na poziv prijatelja uputio u potragu za istinom o sudbini prisilno odvedenog (iz voza Beograd-Bar sa željezničke stanice “Štrpci” kod Priboja) Ismeta Babačića i još jednog, tada nepoznatog, broja ljudi proteklo je već punih 10 godina. Samo desetak dana prije, iz svojih domova u Bukovici kod Pljevalja i iz Crne Gore odvedeno je na silu 11, a nepuna tri i po mjeseca ranije, iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Sjeverin – Priboj 17 žitelja sela Sjeverin. Jedina krivica bila im je biljeg imena.
Onih o kojima svjedočim nema više među živima.
Onima kojima svjedočenje posvećujem i koji još odolijevaju osjećaju besmisla življenja, moje svjedočenje može samo pozlijediti nikada ne zacijeljeni bol za “odvedenim sinom, bratom, ocem, suprugom,…
Brojnim poznanicima, pak, moje svjedočenje može uznemiriti savjest, ili sujetu zbog podrivanja ovdašnjeg tradicionalnog čojstva.
Cinicima ionako, svaka riječ može poslužiti za sopstveni alibi. Konačno, strahujem da im moje svjedočenje i najbliskijima može biti samo teret koji će im opterećivati pamćenje i podsticati na opreznost.
Dosljedan sebi i odan, prije svega, sopstvenoj savjesti, ipak, nudim ovo svjedočenje, isključivo u želji da ostavim trag o vremenu u kojem je premalo bilo ljudi i u kojem je i samo ime bilo biljeg i krivica.
Svjedočim da bih i time izrazio pijetet prema svim nedužnim žrtvama, saosjećanje sa svima koji su patili.
Svjedočim i zbog svih onih koji su, baveći se ovim i drugim, sličnim slučajevima, održali nadu i čovječnost.
Svjedočim i zbog kratkog pamćenja onih kojima je savjest nečista.
Nadasve, svjedočim iz uvjerenja da moje svjedočenje može poslužiti bar kao opomena – da se slično nikada više ne ponovi.
Rifat Rastoder
(Iz knjige: USUD IMENA/Rifat RASTODER, „Almanah“ 2003.)
