ŠERBO RASTODER: NJEGOŠ KAO PJESNIK NIJE PROBLEM ALI KAO PAROLA JESTE

Šerbo Rastoder

ANALITIKA: U pozadini priče o povlačenju iz skupštinske procedure prijedloga da se 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša proglasi državnim praznikom, krije se stara teza o Njegošu kao o „genocidnom piscu“. Je li za Vas kao istoričara sporna ta inicijativa i da li vidite bilo gdje u njegovom djelu – a prvenstveno njegovom istorijskom djelovanju – genocidne namjere?

RASTODER: Prvo, teza nije „stara“ jer su prve ozbiljnije kritike u tom smislu javile tek početkom osamdesetih godina XX vijeka. Drugo, ako nešto želite da proglasite za državni praznik, a nije vam stalo kakav odnos prema tome ima značajan dio državljana, onda smo mi u problemu i kao društvo i kao država. Treće, potpuno je nebitno šta je „za mene kao istoričara sporno“ ili nije, koliko je važno povesti ozbiljnu raspravu o tome „šta je Njegoš“ u današnjem sistemu vrijednosti u crnogorskom društvu. Podsjetiću vas da je svaka kritički intonirana riječ na tu temu proglašavana za jeres, jer se Njegošu ne prilazi kao stvaraocu, već kao božanstvu koje je sakralizovano u našim internim atavizmima. I najbitnije – onda kada crnogorska intelektualna javnost bude spremna da desakralizuje Njegoša, to će biti jasan znak da je kulturno sazrela da primi različitost koja je u Njegoševom poimanju vrijednosti daleko od onoga što je savremeno poimanje kulture. Lično, ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem, koliko je Njegoš sporan kao „parola“. Što neko to doživljava kao vrijednost, to je njegovo pravo, ali ako imate ambiciju da tu „vrijednost“ nametnete kao normu, bojim se da imamo ozbiljan problem. Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom, niti znam bilo koji narod koji bi mogao imati sličan problem. Uostalom, ne znam ko se sjetio baš sada Njegoša, pored Svetog Petra (Petra I) ili knjaza Danila, pa i Nikole I kojima crnogorska državnost duguje mnogo više. U svakom slučaju, nemam ništa protiv inicijative, ali njena bahatost I nepripremljenost me upozoravaju da nije dobronamjerna.

ANALITIKA: Zašto se danas, po Vašoj ocjeni, Njegoševo djelo uopšte dovodi u kontekst „genocidnih namjera“ i zašto je „Gorski vijenac“ toliko podložan zloupotrebama i od strane srpskih nacionalista, koji je sa njegovom slikom i stihovima išlu u rat, i sa druge strane od strane Bošnjaka koji ga jednim dijelom smatraju genocidnim piscem?

RASTODER: Vjerovatno zato što iskustvo prošloga daje osnova za tako nešto. I vjerovatno zato što se niko nije usudio da kaže da je to „istoričeskoje sobitije“ (tzv. istraga poturica) falsifikat i konstrukcija na koju je svojevremeno knjigom ukazao Vojislav P. Nikčević (predgovor Ž. Andrijašević) za koje ne možete reći da su „srpski nacionalisti“. I ključno: ako je tačno da je „Gorski vijenac“ podložan zloupotrebama i od strene srpskih nacionalista koji je sa njegovom slikom i stihovima išlu u rat“, kako je nešto tako moguće ako se radi o pjesniku? Znate li za sličan primjer bilo gdje u svijetu? Pa, zar samo to ne bi bilo dovoljno da se razmisli o etici Njegoševog djela?

ANALITIKA: Vi ste u jednom intervjuu rekli i da su Crnogorci u sve ratove išli sa Njegoševom slikom?

RASTODER: Pokušao sam da 2013, na 200-godišnjicu Njegoševog rođenja, iniciram raspravu o Njegošu i značenju njegovog djela i tada sam rekao sljedeće: „Diviniziranje Njegoša traje od njegove smrti do danas, prikazivan je kao ‘Bog’, a njegova djela kao ‘Biblija’ za narod, te je svaki pokušaj kritičkog čitanja Njegoša osuđivano kao jeres, skrnavljenje i nesposobnost razumijevanja velikog pjesnika izvan vremena u kojem je živio i stvarao. Ovo je jedini sveštenik zbog kojeg su čak i komunisti znali kazniti onoga ko bi pokušao da se kritički osvrne na njegova shvatanja (slučaj Mubere Mujagić). Nesporno je da nikada nije predstavljao problem Njegoš kao pjesnik. Poput brojnih drugih velikih poeta, i on je svojim stihovima dosegao nebeske visine, a snagom poetskog izraza s pravom se popeo na prijesto uzvišenog pjesništva koje se iskazuje kao sinteza kolektivne pameti i poetskog iskaza.”… „Nije problem Njegoš ‘pjesnik’, već Njegoš ‘parola’. Problem je Njegoš kao ‘parola’, ‘bilbord’ sa čijom se slikom ide u ‘ratničke pohode’ u posljednjih 150 godina. To bi trebalo da bude znak, a i obaveza, da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe, posebno njegove etike.”…

ANALITIKA: Njegoš se smatra najvećim crnogorskih piscem. Miljenko Jergović je kazao da „ako Crnogorcima oduzmete Njegoša, amputirate im udove“. Imajući u vidu toliki značaj Njegoša, da li imate razumijevanja za potez Bošnjačke stranke koja se protivi inicijativi da dan Njegoševog rodjenja bude državni praznik? Posebno jer trenutno bez njih taj zakon ne može proći u parlamentu?

RASTODER: To što radi Bošnjačka stranka je stvar te organizacije i za to trebate pitati njih. Niko se ne spori sa Jergovićem ili bilo kim drugim oko Njegoša. Ako baš hoćete, onda je Ivo Andrić u svom čuvenom predavanju na Kolarčevom univerzitetu decembra 1935. godine uzdigao više Njegoša nego svi Jergovići prije i poslije. Suština je u nerazumijevanju problema. Jergović sigurno ne zna da je Njegoševo djelo bilo sporno za neke „obrazovane“ Crnogorce još 1913. godine. Ne vidjeti danas ono što su neki vidjeli prije 100 godina je više nego problematično. Dakle, kada je na 100. godišnjicu Njegoševe smrti na Cetinju svečano prikazan „Gorski vijenac“ u Kraljevskom pozorištu 3. novembra 1913. godine, priređivački odbor je izvršio skraćivanja teksta za izvođenje, s napomenom: „Izostavljeno zbog naših prisutnih muhamedanaca“ (Luka Milunović posjeduje originalni podložak tog teksta). Ako su Crnogorci prije 100 godina bili svjesni „značenja“ djelova „Gorskog vijenca“ za pripadnike „muhamedanske vjere“, kako objasniti da u sljedećih sto godina ta tema ne samo da nije otvorena, već je svaki pokušaj detabuizacije ovoga djela i dovođenje pod kritiku njegove etike dočekivano sa nipodaštavanjem, oholim i nadmenim odbijanjem i iskrivljavanjem suštine.

ANALITIKA: U dijelu javnosti (književnik Milorad Popović) čuje se da su čelnici Bošnjačke stranke prihvatili teze nekih islamskih mistika, poput Rusmira Mahmutćehajića i lokalnih vjeroučitelja, da su Njegoševi duhovni nasljednici protagonisti i ideolozi ovovremenog etničkog čišćenja i genocida u BiH, ignorišući pritom činjenicu da podlovćenska Crna Gora u Njegoševo doba, kao i u vrijeme u kojemu se odigravala takozvana istraga poturica, imala manje od sto hiljada stanovnika i da je bila okružena Otomanskom imperijom. Kako Vi u istorijskom smislu komentarišete takve teze?

RASTODER: Ako je za vas akademik Rusmir Mahmutćehajić „islamski mistik“ kojeg stavljate u ravan „lokalnih vjeroučitelja“, onda mi očigledno pripadamo različitim svjetovima. Ne samo zato što je u pitanju jedan od najvećih savremenih evropskih intelektualaca, nego zato što znam da ovaj intelektualac ne govori u „tezama“, već su njegovi iskazi iz njegovih knjiga prevedenih na sve svjetske jezike, dostupni svakom znatiželjnom, pa i vama. Dopuštam i mogućnost podteksta ovog pitanja – da Bošnjačka stranka treba da sluša, a ne da pita i, ne daj bože, čita, i to one najumnije? Uostalom, ova vlast i njeni mediji su uspostavili princip nekompetetnosti kao mjeru svega. Sjetite se povika na „Rječnik CANU“. Tada to nijesu bili „lokalni vjeroučitelji“, jer je to bio diktat vlasti. Ali ću vas ipak uputiti da razmislite o sljedećem: dakle, nužno je objasniti „etiku“ stihova u kojima je „poturica gori od Turčina“, a da se pri tome tvrdi da je „poturica“ – „Ja“ (kao bivši hrišćanin), odnosno „Mi“ (kao pripadnici nekada istog plemena). Znači li to da smo onda „Mi“ gori ili „bolji“ od onih koji nijesu isto što i „mi“? Odnosno, znači li to što smo „gori“ i od „najgorih“ samo zato što smo „plahi i lakomi“ ili smo „plahi i lakomi“ jer su nas na to natjerali oni „gori“ od nas? Zato se niko nije ni usuđivao da ozbiljno izuči pitanja uzroka islamizacije, zadovoljavajući se nautemeljenim tvrdnjama da je ona bila nasilna, što su davno osporili velikani svjetske istoriografije (Brodel) koji je tu pojavu situirao u kontekst „oslobođenja“ od nameta feudalne oligarhije. Opšte mjesto o „nasilnoj islamizaciji“ ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo „ratuje“ sa razumom. Jer, ako je islamizacija bila „nasilna“, kako objasniti da je „okupator“ mogao bez problema godišnje „nasilno poturčiti“ samo 1% stanovništva (u crnogorskom slučaju od 100-150 ljudi godišnje), da bi u ukupnom zbiru to bio procenat između 500-600%, odnosno da bi u tom slučaju bez problema bilo prevedeno u islam sve stanovništvo i to ne jedanput, već pet-šest puta. I kako to da su tu „varvarsku okupaciju“ preživjele sve „srednjovjekovne svetinje“, jezik, vjera i običaji i to nekoliko vjekova. Zašto ne reći da u svetoj knjizi Kuranu stoji izričita naredba: „U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude“. Znati sve to, a ne sporiti s Njegošem i to ne reći, ne znači „tumačiti Njegoša izvan svog vremena“, nego ga (zlo)upotrebljavati u svom vremenu. A pri tome širiti parole o multikonfesionalnom i multikulturnom društvu uz stihove: „Udri za krst, za obraz junački/da krstimo vodom ali krvlju/da trijebimo gubu iz torine/No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džamiju/Pa badnjake srpske nalagajte/ne složi se Bajram sa Božićem“… Da ne bi bio optužen da stihove izvlačim iz konteksta, moram reći da pjesnikove riječi nijesu nikada tumačene u kontekstu moralnih i standardnih normi, već mnogo češće kao parole, poput: „Borbi našoj kraja biti neće/Do istrage Turske ali naše“. A kako tek zvuči poziv na multikonfesionalnu toleranciju i multikuklturno društvo sa stihovima: „Odža riče na ravno Cetinje“/ „Nekršću se gore usmrdješe“/ „Zaudara zemlja Muhamedom“. Volio bih da bar neko od „branitelja“ Njegoša pročita knjigu Katharine Mommsen „Gete i islam“ i vidi da je pjesnička genijalnost u tome što vidi ono što drugi ne vide, i kaže ono što drugima „ne basta“.

ANALITIKA: Kažete da je „nasilno poturčeno“ oko jedan odsto stanovništva, da se nije radilo o nasilnoj islamizaciji i pozivate se na Brodela. Je li opasno čitanje istorije na tom fonu koje inklinira tome da Otomanska imperija nije okupatorska?

RASTODER: Da se razumijemo: rekao sam da je postojala takva programska namjera i da je godišnje realizovana samo sa 1% (odnosno 100-150 ljudi kada je u pitanju Crna Gora) zar se ne bi za 500-600 godina takva nakana realizovala ne jednom nego pet-šest puta? Otvorili ste jedno veliko pitanje koje u savremenoj svjetskoj nauci ima niz potpitanja. Prvo, zašto niko do danas ne objavi bar jedan istorijski izvor o „nasilnoj islamizaciji“, ne samo kada je u pitanju Crna Gora, nego i šire? Usudio bih se ponuditi i sljedeće: tvrdim da se na svaku nedokumentovanu tvrdnju o „nasilnoj islamizaciji“ može objaviti bar dva autentična i vjerodostojna dokumenta o nasilnoj hristinijanizaciji. Nikada nijesam napisao da „Osmanska imperija nije okupatorska“, ali sam primijetio i ono što moderna nauka u svijetu potencira. Ovo je jedini „okupator“ čijih je nekoliko vjekova okupacije preživjelo skoro svo nasljeđe, vjera i jezik autohtonog stanovništva. Zašto se onda ne kaže da su sve religije na ove prostore došle sa „okupatorom“? Ili, zašto se ne ospori tvrdnja da je za 500 dana okupacije u BiH srušeno više bogomolja nego za 500 godina Osmanske okupacije? Opasno je samo „čitanje istorije uz gusle“ i Brodel je pomenut samo u kontekstu da se shvati da se ne svira svugdje ista muzika.

ANALITIKA: Iako Vi sami kažete da ne želite da budete optuženi da stihove izvlačite iz konteksta, ne činite li upravo to – nije li, sa druge strane, Njegoš najljepše otpjevao Stambol i da li se stihovi mogu tumačiti uopšte u današnjem vremenu, tako van cijelog konteksta?

RASTODER: Stambol je grad, mjesto susreta kontinenata i ljepote tadašnjeg svijeta. To da ga je Njegoš opjevao je tačno, ali on je u tome sličan hiljadama drugih, i tu ne vidim ništa originalno. Ovaj „argument“ je toliko izanđao, kao kada bi kao ključni argument nečije ljubavi prema nečemu naveli to što se neko divio nečemu čemu se divi sav svijet.

ANALITIKA: Citirate i stihove iz Kurana. Koliko je, sa druge strane, Kuran danas zloupotrijebljen u svijetu, pa se ne dovodi u pitanje njegova osnovna svrha i smisao? Je li Kuran za muslimane isto što i „Gorski vijenac“ za Crnogorce, kao što se može čuti?

RASTODER: Moram priznati da se ovakvim pitanjima samo potvrđuje moja osnovna teza o sakralizaciji Njegoševog djela, čak do neukusa. Jer dovoditi u istu ravan Kuran i „Gorski vijenac“ može samo onaj koji ne poznaje ni jedno, ni drugo. Naravno da se oni koji se pozivaju na Kuran čineći zlo drugom, liče na one koji s „Gorskim vijencem“ pravdaju zlo nanijeto drugome. S druge strane, Kuran je „sveta knjiga“ za više od milijardu ljudi na svijetu, a „Gorski vijenac“ bi trebalo biti književno djelo i ništa više. Ako za to nema potvrda u književnoj teoriji, onda ga je besmisleno tražiti u teologiji. Pored toga, što se mogu razumjeti (ali ne i nekritički veličati) Njegoševi „antiturski i antislamski stavovi“, više bi se trebalo zamisliti otkuda Njegoš u partijskim, partizanskim, četničkim, komunističkim, antikomunističkim, ibeovskim i antiibeovskim, pa sve do proglasa AB revolucije. I otkuda potreba stalnog „oživljavanja“ njegovog djela, ako je ono vanvremensko, univerzalno i umjetničko?Radi li se o „pogrešnom“ ili „bukvalnom“ čitanju Njegoša? Da li je Njegoš politički ideolog, član GO, koji je „savremen“ za (zlo)upotrebu, a mrtav za paradu? I ko radi protiv njega – oni koji ga upisuju u članove „svoje“ partije i u svoje ideološke istomišljenike ili oni koji misle da mu je mjesto u istoriji, a da je „savremenik“ samo onoliko koliko je njegovo djelo osposobljeno da komunicira sa savremenim pogledima na svijet? Tim prije, što je Njegoš i lektira za đake u školi koja se gradi, bar se tako javno govori, na evropskim vrijednostima tolerantnog društva. Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika, čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetu. Podsjetimo se, bahato i samodovoljno veličanje kolonijalne istorije dovelo je Britance u ozbiljne probleme i pitanje šta da rade sa predmetom koji se čini uvredljivim za dobar dio „britanskog obojenog društva“? Ali mi nijesmo Britanci, nego Balkanci i samim tim imamo manje prava na samodovoljnost i odbijanje da razgovaramo i o onome što nam se čini neupitnim. To je potrebno svima onima koji žele da zaštite Njegoša, a time i Crnu Goru od nje same.

ANALITIKA: Kakve posljedice ovakvog tumačenja Njegoševog djela mogu biti po crnogorsko društvo?

RASTODER: Posljedice mogu biti dvojake, posebno ako se ova priča prizemi na pitanje koje ne postoji: „za i protiv Njegoša“? U suštini, ne vidim da je bilo ko protiv Njegoša, posebno ako tome prethodi jasna vizija o tome: „kako s Njegošem“?Želim da naglasim da nije moguće veličinu Njegoša kao Pjesnika oskrnaviti kritičkim čitanjem njegovog djela, kao što je suludo „utjerivati“ crnogorsku državnost sakralizacijom Njegoša. Dakle, ozbiljna rasprava na ove teme pretpostavlja mogućnost da i oni koji „ne vide“ ono što vi mislite da treba da vide, dobiju šansu da to kažu, a da ne budu anatemisani. To treba nama, jer Njegošu je svejedno. Razumijem zahtjev da se Njegoš razumije „u svom vremenu“, ali ne mogu prihvatiti da su vrednosni sudovi tog vremena, pa i Njegoša, shvate kao univerzalni i važeći za sva vremena.

Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ

Preuzeto sa portala “Analitika”