LAMENT NAD SUNCOKRETOM

Tamo na sjeveru Crne Gore, u Sandžaku tom, počesto boravim zadnjih godina. Rodni je to kraj, a meni se neumitno bliži starost; starost koja hoće da se smiri i savije tamo gdje se započelo i mladovalo. Pa odem tako i do Petnjice, mlade opštine gdje prije skoro četrdeset godina sretoh dva crna oka i zauvijek se zavezah za njih. Do Petnjice u kojoj gajimo festival priče, okupljamo značajna književna i druga značajna imena stasala na poljima umjetnosti i bude ko da si u nekom milionskom gradu u kojem ima svega napretek, pa i kulture…
I skoro svi oni dolaze i odlaze iz Petnjice prema Beranama preko vratolomnih  Stjenica.
Lijep je osjećaj biti u Petnjici u toku festivala „Bihorsko kulturno ljeto“.
Mnogo ih je koji prolaze pokraj Doma kulture, a ne znaju šta se sve u tom trenutku, dok oni u svojim bijesnim automobilima žure svome cilju – dešava. A dešava se, itekako se dešava…
No, krenete li od Berana prema Petnjici za bijela dana, proći ćete ravnu Policu, i onda zaći u šumarke između kojih vijuga oronuo i vremenom izujedan asfaltni put.  Ubrzo, pošto vam pred očima iskoče raštrkana gornjobihorska sela, a njih nije mali broj i skoro od svakoga se ponešto vidi: bar kuća, bar brežuljak, bar jela vita iz njegovog atara, bar dim sa krova zaklonjenog brijegom… E ne znam da li se sa tog mjesta vide i Dobrodole, ali od susjednog sela Bor, zasigurno se vide obronci južnog dijela sela – naići ćete na raskrsnicu na Stjenicama: jedan krak vodi prema Trpezima i još nekim bihorskim selima i Rožajama, a drugi dole prema Petnjici, mladoj opštini gdje se kao na autobuskoj stanici čeka bolja budućnost.
Ne vide se  sa Stjenica samo sela okićena baštama i livadamam već i nešto od čega zastaje dah prepun ozona i svježine – velike deponije smeća iznad kojih, ako sačekate desetak minuta, duže, zasigurno, nećete čekati, zastaju džipovi švajcarskih, luksemburških, njemačkih i drugih tablica i kese i džakove otpadi, onako hladnokrvno, ruče pod put. Pod put kojim idu, u zrak koji dišu, u šumovite obronke koje gledaju, u potoke iz kojih često izlove ribicu i slatko je odgrizu sve do stršljenastog repa…
I tu na Stjenicama sačekat će vas žuto rumene glavnje suncokreta izniklog iz jedne od prve deponije poslije velikog bilborda na kojem piše „Dobrodošli u opštinu Petnjica“.
I dok pokraj njegvih žutih glavica lete prepune kese – on prkosi i kao da iz sveg glasa kliče: ovo je moje, ovo je moja avlija iz koje vas susrećem i želim dobrodošlicu. Ovo nije za vaše usrane pemparse; ovo nije za vaše dotrajale dušeke i jastuke;  ni za vaše stare tanjire i viljuške, ovo nije za polovne džempere i demodirane kapute što vam ih tetke šalju iz Luksemburga – ovo je moja bašta i ja vas od zore do zore pozdravljam svojim žutim cvjetovima i molim: Ne otrujte me svojim malograđanstvom, ne otrujte me svojim bezobrazlukom, ne otrujte me svojom nekulturom, ne otrujte me svojom zaostalošću, jer sam ja samo jedan obični žuti suncokret koji voljom Neba cvjeta ovdje gdje cvjeta. I znajte: sve to što ste bacili, stići će vas kadli-tadli, ako ne vas – stiće će vaše potomke, vaše unuke koji će se negdje sa obale rijeke Popče ili neke druge bihorske rječice diviti bistrini vode i možda se u tom trenutku neće sjetiti da ste baš vi u njenu bistrinu bacali vaše usrane pemparse, vaše dotrajale dušeke, vaše polomljene tanjire i vaše polovne džempere i demodirane kapute što su vam ih tetke slale iz luksemburškog i inih karitasa i iz svojih ormara, želeći da jednim metkom pogode dva zeca: da očiste kuću i obraduju rodbinu u Bihoru.
Suncokret sa smjetlišta na Stjenicama sve brižno bilježi u svoju crnu teku i sve zapisano predaje Nebu: ubilježen je svaki broj tablica i svako ime vozača koji je svoj automobil  primako do ivice puta, a onda njegova žena u bretelama i tijesnom šorcu, nakarminjenih usana kao kod Jelene Karleuše (čast joj) i sjenom oko očiju – sukne prepune kese otpadi pokraj suncokretovih žutih latica, dole – pravo u svoju budućnost…
Faiz Softić