I vele da nema tu života, u Bihoru, ne mo'š normalno doći a kamo li stalno živjeti tu, vidi kakvi su putevi, sve rupa do rupe i neki isječen asfalt koji čitavu “feriju” ne zakrpiše, no razbismo trapove na naše nove džipove.
A ja velim “haj jadan, što ne pitaš baba kako je bilo za Titova vakta, prije nego odseli tamo daleko za korom hljeba, tu po neđe asfalta i đe koja fića i svi vele ‘bolje se tada živjelo'… i jeste, bar je ljudsko srce bilo puno”…
A života ima, itekako… sad možda manje civilizacijskog al’ je bitno da putem imaš što sresti. To što na putevima ima mnogo rupa nije ništa strašno, i te rupe nečemu služe. Da ima ko to da popuni bilo bi sjajno ali pošto nema onda je sjajno vidjeti kako divlja patka sa svojim pačićima pravi izlet i, sreće mi moje, lijepo im je… kupaju se u vodi u rupama puteva… milina. A kako im neće bit’ milina, narod iselio, dozvolio im potpuni mir a još je i vrijeme lovostaja, te lokalni lovci ne smiju potegnut’ pušku da oprobaju preciznost.
Pa zar nije to lijepo kad se stvore uslovi za normalan i opušten život, nek’ bar fauna cvati ako za ljude života nema.
No, bojim se doći će pačićima kriza, Micev najavljuje sušu pa mogu rupe zasušit’ da se nemaju đe okupat’. Al’ vjerujem da će u ovim predstojećim “blagdanima”, ovo do 16-og oktobra, stari lovci za vlast stvoriti uslove za normalan život i da će uspjeti da za rupe na lokalnim putevima obezbijede i doćeraju čistu vodu-hlorisanu, kako fauna na ovom prostoru ne bi osjetila težinu života kao što je to osjetio narod.
SEMIN ŠABOTIĆ
Preuzeto sa FB profila
