Refik Tiganj je sinonim uspješnog domaćina, čovjeka u Bihoru. U okviru emisija “Putevi i raskršća” razgovarali smo sa ovim uspješnim bihorcem i to vam prenosimo.
Kako ste i koliko zadovoljni sa onim što ste uspjeli i nparavili po povratku iz inistranstva ?
Promijenio sam puno profesija. Radio sam te metalske radove, željezna vrata, ograde i tako dalje. Prvi električni aparat za varenje sam ja imao i sa njima radio. Nije mi ništa bilo mizerno da radim sa mojim studentima (đecom) četvoro njih, a najviše smo zaradili na lekobilje, pečurku, kleku…Nema brda u okolini mojih Berana đe nijesmo bili. Poslije toga, kad su đeca bila pri kraju studija ja sam formirao jednu farmu ovaca – dvjesta ovaca sam tada kupio.
Koje godine je to bilo ?
To je bilo 1996. godine, a tada nijesam imao puno zemlje, faktički nijesam imao đe jednu kravu da držim, ali sam sve ulagao u zemlju, zarađivao sam u Njemačkoj a ulagao u svoj zavičaj. I braća su mi takođe dosta pomagala samo da bih ostao na svojoj đedovini. A kad te neko pomaže ti moraš da nastaviš sa radom, a ne da kažeš – stop to mi ne treba ništa. Mi smo uporno radili, ja svoju ženu zaista puno poštujem, vrijedna je, radna i sama bi uspijevala da pomuze dvjesta ovaca, pa i ja kao čobanin sam joj pomagao. Čak sam i čobane iz Albanije dovodio da rade kod mene, da mi čuvaju ovce. Ođe nije htio niko to da radi. A danas sam srećan kad vidim koliko sam postigao u životu, drago mi je što su mi đeca školovana i što danas vode jednu uspješnu firmu koja se bavi proizvodnjom šećera, sokova i rahatlokuma i mogu da kažem da oni rade časno i pošteno. Tako, vidim da mi đeca ne griješe i ja im se ne petljam u tome. A najsrećniji sam što su ostali da žive i stvaraju na svojoj đedovini ođe u Vrbici.
